Nismo uspjeli saznati je li privatnoj večeri s predsjednikom Shimonom Peresom prethodilo sviranje himni i obilazak počasnog voda. Stoga ne čudi Karamarkovo oduševljenje Izraelom koji valjda nikoga nije dočekao na sličan način prije nego li je stupio na vlast od svojedobne posjete tada predsjedničkog kandidata Baracka Obame. 

   Što je stvarni povod za objavljivanje još jednog Karamarkovog spomenara u obliku intervjua u Večernjem listu, saznajemo iz novinarskog šlagvorta koji još jednom daje priliku Tomislavu Karamarku da nas uvjeri da nema ama baš nikakvog razloga da budemo skeptični i zabrinuti jer za kandidata i potencijalnog premijera imamo bivšeg dugogodišnjeg policajca i pripadnika tajnih službi. 

   »Izraelski političari imaju sličan životopis vašem, pa ste se, kažu, tamo posebno dobro osjećali?«, pita dakle novinar Karamarka i izaziva s druge strane slatki smijeh čovjeka kojega nikada u javnosti nismo vidjeli nasmijanog. 

   – Ha, ha. To nije sporno ni u jednoj demokratskoj državi, dapače, to je prednost, a posebno u Izraelu. Svi oni su prije svojih političkih karijera, imali vojnu, policijsku, a neki i obavještajnu karijeru, podučava nas »špijunčina«, kako ga je onomad nazvao Slavko Linić. I ne propušta dometnuti da oni koji mu ne vjeruju na riječ »podržavaju one koji su, primjerice, bili pripadnici Udbe i KOS-a«. 

  Zanimljiva je ta fascinacija Tomislava Karamarka udbašima i kosovcima svuda oko sebe iako su to po profesiji njegovi kolege koji su radili isti posao kao i on, samo što su im za postizanje cilja metode bile drugačije.

Valjda je osim Josipa Perkovića s nekima od njih i on surađivao kada se stvarala mlada hrvatska država, a oni promijenili poslodavca. Nije se sjetio ili nije htio u svom izraelskom dnevniku Tomislav Karamarko spomenuti Vladimira Putina kao eklatantni primjer obavještajca koji je iz špijunske uskočio u državničku fotelju.

Vjerojatno i zato, jer kada bismo počeli nabrajati države koje imaju najviši demokratski rejting, ljudi njegovog životopisa i pečata iz radne knjižice ne bi se baš moglo naći u predsjedničkim palačama i premijerskim uredima. 

   Nije nam pojasnio Tomislav Karamarko tko je to njegov uzor u izraelskoj povijesti, tko ima taj CV s kojim se on poistovjećuje i koji mu daje nade da će se i on jednog dana dokopati lente i žezla vlasti.

Jednu od najimpresivnijih izraelskih vojničko-političkih biografija ispisao je Ariel Sharon. Ali onda je na Bliski istok trebalo otputovati mjesec dana ranije i osim vijenca na Yad Vashemu položiti i cvijeće uz 31. godišnjicu masakra u palestinskim logorima Sabri i Šatili gdje je ubijeno više od tri tisuće nevinih civila. 

I koji je izveden pod patronatom bivšeg generala i tadašnjeg ministra obrane Sharona koji je pod pritiskom morao odstupiti, ali to mu nije smetalo da potom postane premijerom i nacionalnim herojem kojeg se eto već sedam godina na aparatima održava u komi.

Da, valja se složiti sa skorim HDZ-ovim premijerskim kandidatom Karamarkom, takvi životopisi uistinu nisu sporni ni u jednoj demokratskoj državi, dapače, to je prednost, posebno u Izraelu, moguće sutra i u Hrvatskoj. 

   Noćne more u kojima vas progoni 26 divljih pasa tema su za slabiće i crtane filmove poput »Valcera s Baširom«.