Duboka su bespuća hrvatskog beščašća i sežu u same korijene hrvatske države iz kojih je paralelno sa svjetlom borbe za slobodu izrasla mračna krošnja privatizacijske i svake ine pljačke do danas.

   Hoće li zbog tog neizlječivog hrvatskog sindroma u zaborav nakon tri dana medijske halabuke pasti i najnoviji skandal s Hrvatskom gospodarskom komorom koji je već metastazirao na desetke drugih tvrtki, baš kao što se početnih tridesetak milijuna ukradenih kuna već popelo na stotinjak? Hoće li još jednom miševi ostati visjeti naglavačke a mačke i nakon pada ostati na nogama i bezbrižno odšetati s bogatim plijenom? Jer, imena Nadana Vidoševića, Božidara Kalmete, Zdravka Livakovića i ostalog visokopozicioniranog društva, koje se u ovih dvadesetak godina dokazano obogatilo, i ranije su se spominjala u javnosti.

   Da, odavno sve smrdi do neba, a jedan od onih Don Quijota koji već godinama govori, skuplja dokaze, podnosi kaznene prijave i zove istražitelje u tvrtku u kojoj radi, ovoga puta zaslužuje satisfakciju za sve što je učinio unatoč prijetnjama, progonima i pogromima.

   – Često puta ne znamo tko su ljudi koji štite određene prijestupnike, ali vidimo da u slučajevima koje smo prijavili, a koji stoje u ladicama, prijestupnici imaju zaštitnike. Imamo i slučaj u kojem je naša unutarnja kontrola napravila daleko kvalitetniju obradu od one koju je radila policija!, govorio je za naš list prije točno tri godine predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata Mijat Stanić koji i sada svjedoči o kriminalu i uništavanju dokaza u HAC-u u doba kada je ministar unutarnjih poslova bio Tomislav Karamarko.

   Čovjek koji je sa svojim povjerenicima zaslužan za smjene i pritvaranje članova Uprave, za otkrivanje basnoslovno skupog farbanja tunela, kupnju luksuznih automobila za čelnike od tvrtki koje su od njih dobivale poslove, za muljaže teške desetke i stotine milijuna kuna, od kupovine famoznih signalnih stupića po dvadeset puta višoj cijeni do gradnje odvojka autoceste za Sanaderovo rodno selo, i danas s pravom upozorava da će sve ostati farsom ako istraga počne i završi s Josipom Sapunarom, vječnim financijskim direktorom HAC-a. Ima Mijat Stanić razloga za skepsu, baš kao i svi mi, jer pravosudni epilog slučajeva koje je prijavio još uvijek nismo vidjeli, a i sam sumnja da dobar dio od onog što je prijavio nikad neće biti rasvijetljen.

   To ne umanjuje ulogu i potrebu za ljudima poput Mijata Stanića koji su opće dobro stavili ispred vlastite egzistencije i sigurnosti u državi u kojoj su sindikaliste znali namrtvo izbosti nožem na kućnom pragu.

   – Njegova hrabrost i upornost može poslužiti za primjer svakom hrvatskom čovjeku. Kad bismo kojim slučajem u javnim poduzećima imali više takvih ljudi, ne bi nam se dogodilo da svakodnevno zbrajamo krize i poraze. Kad bi barem svaki deseti čovjek u ovoj zemlji pokazao onoliko građanske hrabrosti koliko je pokazao Mijat Stanić, Hrvatska se ne bi gušila u korupciji i kriminalu; kad bi svaki deseti u Hrvatskoj bio spreman za javno dobro riskirati onoliko koliko je riskirao sindikalist iz Slavonskog Broda, mi bismo već odavno bili u krugu europskih zemalja i na izborima ne bismo birali manje zlo, nego bismo imali priliku birati najbolje od najboljih, napisao je prije četiri godine u Novom listu kolega Ladislav Tomičić.

   I tome se nema što dodati. Samo se valja još jednom nakloniti njegovoj i građanskoj hrabrosti njegovih suradnika te poželjeti da i oni napokon uskliknu: Eppur si muove!