Nepoznate osobe sinoć su provalile u zgradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na Zrinskom trgu u Zagrebu te pokušale skinuti ploču koja se tu nalazi od 1934. godine. Kada u tome nisu uspjeli, razbili su u paramparčad 800 kilograma tešku kamenu ploču. 

   – Nećemo dozvoliti ćirilićna slova koja su prije gotovo tisuću godina isklesana na spomeniku gdje se prvi put spominje hrvatsko ime na hrvatskom jeziku. Bašćanska ploča trebala je biti mjesto posebnog pijeteta, a kada našim zahtjevima nije udovoljeno, odlučili smo da je neće biti, našla je policija među hrpom odbačenih vojnih odora u poruci koju potpisuje Stožer… 

   Obliven znojem, kriknuvši u sebi, širom je otvorio oči i nakon nekoliko trenutaka, kada je došao do sape, shvatio: »O, hvala ti, Bože, ovo je samo noćna mora!«. Sjeo je na rub kreveta, udahnuo duboko, opipavši mrak rukom oko sebe, našao kalež i žedno potegnuo iz njega. Potom je napipao ono što je uvijek bilo u blizini i osmijehnuo se samome sebi stavljajući krunu na glavu. Kralj Dmitar Zvonimir ni ovoga puta nije znao treba li zvati svog osobnog liječnika, čuvenu vračaru iz okolnog kninskog sela ili nekog bjelosvjetskog iscjelitelja, jer ovo je samo bio jedan u nizu snova u kojima je učestalo odlazio – u budućnost! 

  No posljednjih noći, nakon dugo vremena, povratci u javu bivali su sve grozomorniji. »Najljepše je bilo prvi put«, rekapitulirao je Kralj povijest svojih snoviđenja dok su njegovi podanici spavali mirnim snom zahvaljujući upravo njegovoj mudrosti. Bilo je to onda kada je u malom mjestu Jurandvoru na otoku Krku zatekao marnog opata kako njemu u čast kleše zahvalu što im je darovao ledinu za crkvu Svete Lucije. Dražestan bijaše taj Držiha čiji lik nije zapamtio, ali se sjeća njegovog zanosa dok je dubio riječi »kralj hrvatski« i ne sluteći da time ispisuje povijest za vijeke vijekova. 

   – Kako onda nekima od mojih Hrvata smeta što je umetnuo pokoje ćirilićno slovo, pokoje latinično, kada je to bilo »in« dok se pismo tražilo između oble i uglate glagoljice, promrmlja Dmitar Zvonimir samome sebi u bradu. »I što bi od nas bilo da smo od stoljeća sedmog zbog slova bacali oklope i štitove kao što se sada odbacuju odore?«. 

   Nije mogao dobri kralj shvatiti zašto će jednog dana kada njega ne bude njegovi Hrvati ratovati s pločama, a ne s Mlecima, Normanima, Turcima? Jesu li možda nešto zabrljala ona dvojica solunskih Grka koji su utemeljitelji slavenske pismenosti? – Nemoguće, pa ne bi onda bili sveti, onda bi krivci bili i mnogi pape, od Hadrijana II. koji je odobrio bogoslužje na slavenskom jeziku, preko mog Grugura VII. kojem se poklonih i koji me okruni, do Pavla VI. koji Svetog Benedikta čiji nasljednici pisaše Bašćansku ploču i zidaše crkvu, 1974. proglasi zaštitnikom Europe. I Svetog Oca Ivana Pavla II. koji 16 godina kasnije njezinim suzaštitnicima uzvisi svetog Ćirila i Metoda! Ne, nema razloga da se ploče sa slavenskim pismima ruše, pa mi smo ih stoljećima gradili i u kamen utiskivali, zadovoljno zaključi kralj koji je bogato darivao crkve i samostane te dao izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina. I vrati se u krevet. 

  Nakon Vukovara, Zagreba, Udbine, Krnjaka i Vojnića, ploča s latiničnim i ćiriličnim natpisima skinuta je i sa zgrade općine Biskupija u mjestu Kosovo kraj Knina, a u šibensko-kninskoj policiji tragaju za nepoznatim počiniteljem, prođe kroz uši Dmitra Zvonimira. 

   Ovoga puta samo se nasmije: 

   – E, nećete me prevariti, to je samo san. Laku noć, Hrvati!