Poslovica će reći da se samo budale uče na vlastitim greškama, što nije točno, ali je problematično ako se iz njih ne izvuku pouke. No ono što bi bilo pogubno za sve nas nakon ove prve epizode sraza s europskim establishmentom, iz kojega smo izašli oprljenih prstiju, zaključiti je da se više nitko nikada od hrvatskih državnika ne bi trebao i smio usprotiviti briselskoj administraciji, povjerenicima ili predsjedniku samom.

Niti je Viviene Reding svetica, niti EU nedodirljivo božanstvo, niti smo toj zajednici težili da bismo opet kao guske u magli za malo mrkve debelo dobijali batinom po leđima. 

   Zato bi bilo za sve bolje okrenuti se stvarnim životnim problemima, a ne »lex Perković« uvlačiti čak i u raspravu o kreditima u »švicarcima«. Ne prijeti nam nikakva kataklizma, koju možda neki i priželjkuju kao jedini način da se vrate na vlast i na taj način zaustave kotač povijesti.

Premijer je napravio grešku u koracima, pa potom još i tehničku, koju će on osobno ali i njegova stranka dobrano platiti već na sljedećem mjerenju rejtinga. Ali, Milanović nije kriv što je pokušao artikulirati interese Hrvatske, već što je to učinio na krivi način, solirajući i ne poštujući kruta pravila igre od kojih Europa nije spremna odstupiti. 

Nije Zoran Milanović prvi koji se u novijoj hrvatskoj povijesti kočoperio, bio tvrdoglav, nepopustljiv i bahat ustajući kao David protiv Golijata i prkoseći bjelosvjetskim autoritetima i moćnicima. 

   – Da je SFOR upao svojim oklopnim kolima u Martin Brod, bio sam spreman tamo poslati ne samo policiju nego bi otpor pružila i vojska, pohvalio se 1998. godine na otvorenju ratne škole »Ban Josip Jelačić« prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, potvrdivši da je Hrvatska bila na rubu ratnog sukoba s međunarodnim mirovnim snagama. 

   Njegov nasljednik Stjepan Mesić nije mogao zveckati oružjem, ali nije popustio najmoćnijoj sili svijeta i Hrvatska nije potpisala odluku o neizručenju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu (ICC). Nitko u oba slučaja nije ni Tuđmana ni Mesića nazvao neuračunljivima, dok se Milanoviću političke odluke pripisuju dijagnozi. 

   Meč Milanović – Reding i njegove posljedice bit će velika škola ne samo za nas već i za sve one koje čeka i koji priželjkuju pridružiti nam se u Europskoj uniji. 

  Potvrđuju to i reakcije njemačkih medija koji nakon Milanovićeve drskosti već pušu na hladno i upozoravaju da bi slučaj Hrvatske mogao i ostalima u regiji poslužiti kao primjer kako se boriti za nacionalne interese! 

   – U pregovorima sa Srbijom, Makedonijom, Albanijom, Kosovom i ostalim balkanskim kandidatima za članstvo u EU, nije dovoljno ustrajati samo na političkom i društvenom usklađivanju normi, piše »Mitteldeutsche Zeitung«. 

   I to je ono na što s pravom upozorava premijer, a što nitko ne želi čuti ili prihvaća kao gotov čin: Njemačka i ostali velikani imaju pravo čuvati svoje nacionalne interese, a kada mali to pokušavaju izboriti, proglašava ih se, a da ih se i ne sasluša, remetilačkim faktorom koji ne razumije EU. I sankcionira. 

   Možda jednog dana Bruxelles ispravi takvo nakaradno pravilo. I to nazove »lex Milanović«.