Premijeru koji je navukao rukavice nacionalnog ponosa nije jasno kako je u toj svojoj misiji ostao sam nasred ringa dok mu suci sa svih strana odbrojavaju.

Nisu sad bitni ni novci, ni Schengen, ni »lex Perković«, već kako to da su i tradicionalno domoljubni Hrvati i gledatelji izvana listom stali na stranu nimalo simpatične EU birokratkinje Viviane Reding koja mu je već u prvoj rundi direktom raskrvavila gubicu. 

   Povrati li se iz »knock downa«, shvatit će da za takve mečeve nisu dovoljna dva-tri brza udarca u pleksus, dotjeran stil, čak ni snaga argumenata. Jer, politika, baš kao i boks, najčešće nije plemenita vještina već umijeće mogućeg, pa ako nisi u stanju nokautirati protivnika, moraš biti spreman izdržati 15 rundi. 

   I tu je pogriješio Milanović i zato sada stoji sam dok mu iz kuta još jedino sekundira Orsat Miljenić jedva čekajući da i sam sebi baci ručnik. Bitke za nacionalni interes ili barem ponos ne vode se taktikom sam protiv svih i ne dobivaju simpatijama vjernih navijača.

Milanović ne samo da nije lobirao kod moćnih sudaca, već ni doma nije pripremio teren za ono što još nikome prije njega nije uspjelo, da novopečeni mladac sruši desetljećima nabildani divovski establishment. 

Ako je bio siguran da je u pravu, najprije je u to trebao uvjeriti svoje stranačke drugove i parlamentarce, a ne da se i čak i smjerni Josip Leko distancira od ideje za osnivanjem izbornog povjerenstva.

I u Vladi je Milanović solirao oslonivši se uglavnom na ministra pravosuđa, a potpuno ostavivši po strani resornu ministricu vanjskih poslova i prvu potpredsjednicu Vesnu Pusić.

I na koncu »lex Perković« je izazvao još jedan nepotreban javni sukob između premijera i predsjednika Josipovića koji je i sukreator vanjske politike i koji je upozoravao da zakon treba mijenjati jer situacija liči na talačku krizu. 

   S toliko otvorenih domaćih frontova s onima koji bi mu trebali biti prirodni saveznici, premijer Milanović nije mogao dobiti svoju prvu europsku rundu bez obzira na sav svoj uloženi angažman.

Da je otpor uzaludan, svjestan je bio i njegov dojučerašnji prvi suradnik Neven Mimica koji je morao šutke reći da za prijedlog Redingove koji je njegovog bivšeg šefa stavio u težak položaj.

Najsretniji je nakon udarca gonga bio predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko kojem je ni krivom ni dužnom kruška pala u krilo pa je bio toliko razdragan da je Milanovićev otpor EU birokraciji usporedio s Titovim Staljinu 1948. godine.

  Bilo kako bilo, Zoran Milanović je nesumnjivo zabio autogol koji će ga skupo stajati, prije svega na unutrašnjopolitičkom planu. Jer, meritum cijelog slučaja ostao je potpuno po strani, a cijeli se slučaj sveo na opredjeljivanje za odnosno protiv premijera.

Javnost voli samo pobjednike, a kada nanjuše krv i dojučerašnji miševi spremni su isukati očnjake. Milanović je precijenio našu potrebu za samopoštovanjem i vicmaherstvom te potcijenio EU nagon za samoodržanjem i krutim pravilima igre. 

   Da bi anulirao prednost koju je dao suparnicima, mora na domaćem terenu opet postati kapetan tima i već sada početi igrati predizborni presing, a na gostujućem jačemu pružiti ruku dostojnog kompromisa. 

   Makar to bila i Maradonina »Božja ruka«, u ovoj igri samo se zgoditci broje.