I dok iščekujemo novu sezonu CNN-ovog ratnog reality showa koji će se nakon Vijetnama, Čilea, Nikaragve, Afganistana, Iraka i drugih egzotičnih lokacija diljem planeta ovih dana snimati u Siriji, dok čekamo da kamere u realnom vremenu u naše domove prenesu kadrove nalik videoigricama u kojima pogođeni ciljevi lete svakim pikselom našeg ekrana, sjednimo na trenutak u vremeplov i otputimo se u prošlost. 

   Tko je onaj čovjek koji se s cijelom svojom obitelji penje na pozornicu u Clevelandu, Ohio, 2. studenoga 2008. dok ga najavljuje veliki Bruce Springsteen koji mu je posvetio svoju pjesmu »The Rising«? Kome to te večeri The Boss uporno poručuje »mi smo na raskršću« i dobiva široki osmijeh i čvrsti zagrljaj dolazećeg prijatelja? Tko je onaj čovjek koji oživljava snove Martina Luthera Kinga i čije nastupe prate zvuci »City of Blinding Lights« U2? Tko je onaj čovjek čiji govor uglazbljuje Američki Band Aid will.i.am čiji refren cijelom svijetu prenosi »You Tube« dok svi uglas s njime ponavljaju: »Yes, We Can!«? Tko je onaj čovjek čiji je lik Shepard Fairey dizajnira u vorholovskom stilu na posteru koji postaje ikonom na kojem piše samo jedna jedina riječ: HOPE? 

  Je li to isti ovaj čovjek kojeg ništa neće odvratiti od nauma da najsmrtonosniji arsenal oružja sruči na jednu zemlju koja je daleko od njegove, na njezine ljude koji su daleko od njegovih, tobože da bi je oslobodio od njegovog također demokratski izabranog kolege koji njemu, njegovom narodu i njegovoj supersili sve i da hoće ne može, neće i nikada nije naudio? Je li to onaj čovjek koji je promijenio povijest postavši prvim tamnoputim stanovnikom Bijele kuće i koji je na taj način nadu da i mi možemo ostvariti promjene u koje vjerujemo proširio cijelim svijetom? Je li to onaj isti deklarirani katolik koji sada ne čuje i ne želi slušati svog pastira Franju koji u Vatikanu moli za mir i pomirbu, za ljubljeni sirijski narod na Bliskom istoku i urbi et orbi poručuje: »Rat je uvijek poraz čovječnosti.«? 

   Radi li se o istoj osobi koja je in bianco dobila Nobelovu nagradu za mir »zbog iznimnih nastojanja za jačanje međunarodne diplomacije i suradnje među ljudima«? Koja je obećala zaustaviti ratove, zatvoriti gulage poput Guantanama, graditi slobodan svijet, od obale do obale, od mora do mora…? 

  Ono što danas brine Baracka Husseina Obamu nije nada, nisu promjene u koje mi vjerujemo, niti bodrenje da to možemo zajedno učiniti. Danas osobu koju ne prepoznajemo u onoj iz našeg malog vremeplova zanima samo kako što više bombi, krstarećih projektila i metaka sručiti po glavi prosječnog Sirijca, kako 50 zadanih ciljeva povećati na 500 i može li se sve to posijati u samo 72 sata. Jer, oni koji su nekada s njime uglas pjevali ne žele biti prateći vokali njegovom soliranju »Da, ja to mogu«. 

   A može naš Nobelovac baš sve: ubiti bilo koga, bilo kada i bilo gdje na ovom planetu. Sutra Sirija, prekosutra vi ili ja, zašto ne? Svatko prije ili kasnije takvima postane neprijatelj. Jer, Nobelova nagrada za mir u ovom je nakaradnom poretku »licence to kill«, dozvola za ubijanje. U izvrnutom sustavu vrijednosti zločin se prikazuje dobročinstvom, umorstvo mirotvorstvom, dok je laž je postala vrhovnom istinom. 

   Julian Assange, Edward Snowden i Bradley Manning nikada neće dobiti Nobelovu nagradu za mir zato što su razotkrili mračne tajne globalnog zločinačkog pothvata na čelu s Barackom Obamom. Naprotiv, njih će suditi i progoniti do sudnjeg dana onaj koji nam je ubio svaku nadu da nada postoji i koji sve više liči svome imenjaku Sadamu Huseinu.