Gotovo mjesec dana, od ponedjeljka do petka, od šest ujutro do 13 sati radim u pučkoj kuhinji. Moj glavni posao je kompletna priprema namirnica za ručak, ali i perem i čistim prostorije, rekao je jučer za naš list Petar Čobanković o društvenom korisnom radu kao iskupljenju na koje je osuđen taj bivši HDZ-ov ministar.

  Svi su hrvatski mediji požurili prenijeti kako to nekadašnji visoki državni dužnosnik guli krumpire i sjecka krastavce, ne samo zato što je medijska sezona kiselih krastavaca na svom vrhuncu. Možda Čobanković nije dobio adekvatnu kaznu za svoje (ne)djelo i ulogu u aferi Paromlinska, ali ako tih svojih 730 sati »odguli« ovako predano u pučkoj kuhinji, usput pomažući i djeci, mogao bi bez obzira na političku mirovinu ponovno postati popularni Čobi. Pogotovo što najavljuje da će se i nakon isteka kazne volonterski vraćati humanitarnom radu, posebno kada u sezoni godišnjih odmora bude nedostajalo kadrova. 

  Njegov nekadašnji kolega Damir Polančec odradio je svoju zatvorsku kaznu koju je zaradio zbog one nesretne studije, na čiji smo račun možda zaradili i komadić EU torte. Štoviše, bivši potpredsjednik Vlade pušten je 40 dana ranije, što govori da je ostavio dobar dojam na upravitelja zatvora. Nije Poli u Turopolju u koje je stigao presudom suca Ivana Turudića uzgajao turopoljske svinje, ali su mediji javljali da je koristio mogućnost rada u krugu kaznionice i dane kratio tjerajući ptice s uzgajališta riblje mlađi. Možda će pokoji šaran kojem je Polančec spasio glavu i peraju od oštrih kljunova završiti na trpezi pučke kuhinje i predivno se sljubiti s Čobankovićevim povrćem, a i čašicom dobra vina iz njegova podruma, na radost onih koji takve gozbe u svojim životima rijetko pamte. 

 U razdoblju smo snažne i radikalne dijete koja je nužna da se dovedemo u okvire onoga što stvarno zarađujemo. Siguran sam da to hrvatski građani znaju, ali ne znači da to s radošću prihvaćaju, izjavio je lani tada prvi potpredsjednik Vlade, a sada zatvorenik u Otvorenoj kaznionici u Valturi Radimir Čačić. Da, teško je s osmijehom na licu prihvatiti vječno stezanje kaiša kojim nas svi političari i sve politike koje pamtimo liječe u ime našeg zdravlje, radije bismo na našem svakodnevnom jelovniku imali ono što u Valturi kusa Čačić. Njoki sa šugom od junetine i salata za marendu, juha, pljeskavica i đuveč za ručak, omlet sa šunkom i salata za večeru. Zakon je za sve isti, pa i za Čačića, njime je propisan dnevni unos najmanje tri tisuće kalorija. 

  Po svemu sudeći Čačić nije izabrao mogućnost rada u kuhinji ili na polju, već vodi knjižnicu, ali njegovi supatnici svjedoče da ni traga bahatom, arogantnom i antipatičnom prvom potpredsjedniku Vlade koji je na sve, a pogotovo na novinare gledao s visoka. Možda je sve to od dobre hrane, ali nije Čačić ni prije gladovao pa mu je karakter bio sasvim drugčiji. Možda su ga knjige produhovile, možda je tamo pronašao i poneku pjesmaricu Nevena Jurice, bivšeg HDZ-ovog veleposlanika u Washingtonu, koji je prije Čačića vodio taj mali univerzitet. 

 No, bilo kako bilo, i ovi primjeri svjedoče da su i političari samo ljudi. Pogotovo kada se i sami nađu u nevolji i shvate da nisu nikakvi mali a kamoli pravi bogovi. I kada im dođe do glave da su i oni sami sastavljeni od krvi i mesa, a da guljenje krumpira i sjeckanje krastavaca nije nešto najgore što ti se može dogoditi. Tada nam postaju puno simpatičniji nego dok su bili na funkciji. 

  Čobi, Poli, Ratko, Jurica, naši Joe, William, Jack i Averell. Daltoni koje volimo.