Prošlo je eto 18 godina od »Oluje« i Hrvatska je zatvorila jedan od svojih bitnih povijesnih krugova, od pobjedonosnog stijega na kninskoj tvrđavi do 28 zvjezdice na europskoj zastavi u briselskoj prijestolnici. 

  Mnogo se toga bitnoga dogodilo u tom postratnom razdoblju koje nije bilo ništa manje burno od onog ratnog, naprosto sam čin oslobađanja zemlje nije automatizmom donio i mir. Neke su rane još uvijek otvorene, prije svih one nepotrebnih postolujnih civilnih žrtava koje još uvijek nisu dočekale pravo i pravdu. 

  Nesporna je činjenica da bez Dana pobjede i domovinske zahvalnosti ne bi bilo europske Hrvatske, pa to ne bi trebao biti samo blagdan njezinih branitelja već svih građana koji sada i ubuduće baštine europjestvo kao svoju tradiciju. Da bi to moglo biti moguće i prihvatljivo i za one koji su ili čiji su najbliži u »Oluji« bili stradalnici, treba završiti civilizacijski krug koji će priznati žrtve i kazniti krivce. To će biti proces koji će potrajati, to nije samo posao pravosuđa, to nije samo tema kojom se trebaju baviti isključivo povjesničari, to nije samo svakodnevni radni zadatak za političare, već za sve one koji žele živjeti u suvremenoj, slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj. 

 Haške presude generalima Gotovini i Markaču značile su katarzu za sve one koji su sudjelovali u oslobađanju Hrvatske, i koji su znali da nisu dio nikakvog zločinačkog pothvata, ali isto tako pročišćenje duše i uma čeka nas za sve one koji su nevini stradali i čiji krvnici još uvijek nisu kažnjeni. Naprosto to je civilizacijski minimum koji od nas očekuje i europska obitelj koja je i sama nastala prevladavanjem ratnih i poratnih sukoba odnosno potrebom za trajnim mirom kao preduvjetom blagostanja. 

  Tek kada doživimo da 5. kolovoza bude uistinu općeprihvaćeni blagdan, kada ga budu obilježavali svi građani, kada se na proslavi bude okupljao cjelokupni državni vrh, a novine ne budu izlazile cijeneći više dignitet nacionalnog praznika od profita, moći ćemo reći da je rat uistinu završio. Neće to biti tako skoro, ali svatko se mora znati nositi sa svojom prošlošću, svatko mora na njoj učiti ako želi graditi svoju budućnost. 

  Do tog dana »Oluje« ćemo se prisjećati prigodničarski, evocirati uspomene na događaje i ljude koji proticanjem vremena sve više postaju legendama, a ti nam se dani čine poput nekad davno odgledanog filma čiju priču dobro znamo, ali su nam mnogi kadrovi uvijek novo otkriće. I kako je istina o tom razdoblju novije hrvatske povijesti samo jedna, tako i proslava i način obilježavanja treba biti jedan i jedinstven, a nikako paralelni kao sada, kao da bismo rat i mogli dobiti da se on vodio paralelnim putevima. Uostalom, ne postoje dvije Hrvatske, već samo ona jedna, europska za koju smo se opredijelili davši joj prioritetni nacionalni značaj. 

 Podjele i prisvajanje »Oluje« i dovele su do toga da se neki puta znala činiti kako se radi o neželjenom blagdanu. Ili su pojedine manifestacije njoj u čast svojim sadržajem sugerirale da njome nije poražen samo neprijatelj već svi pripadnici jednog naroda, kao da ovim prostorima svi na svojoj koži nisu osjetili koliko je teško, opasno i besmisleno bilo kome nabijati breme kolektivne krivice. 

  »Oluja« je na današnji dan postala punoljetna, no Hrvatska još uvijek sazrijeva kada je pamet u pitanju.