Očekivano ovih dana svi imaju potrebu nešto reći o Europskoj uniji, od političara, povjesničara i poslovnih ljudi do sportaša, umjetnika, estradnih zvijezda i najbrojnijeg, popularnog malog čovjeka. 

  – Što će se tebi promijeniti 1. srpnja, pita me prijatelj, naš čovjek, pristigao iz Kanade u koju je otišao prije 35 godina i postao uspješan biznismen. Ništa, odgovaram lakonski, a u sebi mislim: I sve. Radit ću kao i prije, jer više ne mogu, baš kao i mnogi koji su po tome ako ne i po standardu, već postali Europljani. Ne zanosim se varljivim nadama da će moj rad sada postati cjenjeniji, pa ću zarađivati poput kolega u Italiji ili Njemačkoj ili da ću sutra tek tako dobiti posao u Londonu. Uistinu, Europa nije samo cijena krumpira, nikada nikome nitko nije darovao blagostanje, sve što želim je živjeti pristojno od vlastitog rada. 

  Neki su u Hrvatskoj već odavno ušli u EU, nekima će za to trebati još podosta vremena iako živimo u istoj vremenskoj zoni, a nekima to neće uspjeti nikada. Europejstvo se ne navlači preko noći poput tijesnog odijela, ono je dio uljudbe svakog pojedinca, te se nužno ne hvata na svakoga. Da, Europa je prije svega pitanje glave i duha, odgoja i obrazovanja, a tek onda džepa. Ili bi barem tako trebalo biti, bez obzira što će priča o velikima i malima uvijek postojati, što gladan sitom nikada neće povjerovati. 

 Dakle, što se tiče buduće kvalitete života, očekujem barem status quo onoga što je Hrvatska imala i bez EU, kao minimum skromnosti dok generacije koje dolaze svojom kreativnošću, radinošću i sposobnošću u ravnopravnoj utakmici sa svojim vršnjacima iz ostalih 27 zemalja ne učine ono što se svih ovih godina činilo nemogućim: pokrenu zamašnjak razvoja i donesu bolji život. Kojeg smo i zaslužili ne samo zbog tragedije rata i trnovitog puta europskim stazama i bogazama, već i zbog upornosti da od svoga cilja ne odustanemo niti onda kada smo trpjeli uvrede i bili izloženi ucjenama. 

  Ono što više nikad neće biti isto odnosi se na tu i takvu prošlost, ne ponovilo se. Koliko god imala mana, propusta i aktualnih teškoća, koliko god nam se činilo da se EU raspada upravo u trenutku kada smo mi odjenuli dres s brojem 28, ona je najsigurnije mjesto za život, a princip solidarnosti na kojem počiva znači i otvorenu ruku pomoći. Sve ostalo ovisit će o nama samima, i nikome drugom. 

 Kada me je svojedobno bivši britanski veleposlanik u Zagrebu Sir John Ramsden upitao što mogu učiniti za nas, ispalio sam kao iz topa: ukinite vize! Dakako da trauma londonskog aerodroma kojim bezbrižno i slobodno prolaze oni kojima je namijenjen ulaz na kojem je plava zastava za žutim zvjezdicama dok ti čekaš u dugačkom redu onih za koje je rezerviran onaj s natpisom »Ostali«, ostavlja traga. Baš kao i stigma iz studentskih dana kada jugoslavenski milicajac na graničnom prijelazu Divača na pod kupea istresa cjelokupan sadržaj ruksaka mladog Portugalca s kojim sam proputovao pola Europe, šeretski se cereći dok se ja nemušto crvenim od sramote pred interrail prijateljem. 

  Možda nekome i nije na prvom mjestu, ali samopoštovanje je bitna stvar, i na nju i u EU nikada ne smijemo zaboraviti. Nije mala privilegija slobodno putovati svijetom, a u ropotarnicu sjećanja spremiti anegdote iz prošlosti, baš kao još do jučer aktualno koruptivno, stostruko skuplje farbanje tunela. Uspjeli smo od Dana mladosti stići do Ode radosti, i na tome nam hvala. 

  I ne zaboravimo: nikad više guske u magli.