Da nije bilo jučerašnje Hinine vijesti iz Beograda o tome da je Viktor Ivančić dobio prestižnu novinarsku nagradu beogradskog lista Danas »Stanislav Staša Marinković«, vjerojatno ne bi bilo ni ovog, u većini hrvatskih medija debelo prešućenog prisjećanja na 20 godina od rođenja i skoru petu godišnjicu upokojenja (15. lipnja) tjednika »Feral Tribune«. 

Da ne bi bilo zabune, s ove vremenske distance, očekujući 1. srpanj i još jedan povijesni dan u našim životima, mislim da »Feral Tribune« kao samostalna novina, onakav kakav je bio, što je pisao, poručivao, s autorima koje je okupljao, nije nikada ni trebao postojati.

No to bi onda značilo da sada ne bismo držali karmine i kadili nečemu što nepovratno izumire, novinskom papiru, već slavili punoljetstvo Hrvatske u Europskoj uniji. Da, da nije bilo razloga za betlehemsko rođenje Ferala, Zoran Milanović danas bi bio Jose Barroso i izvlačio Europu, a ne Hrvatsku iz krize, a Jose Mourinho snivao da naslijedi Igora Štimca na klupi »Chelsea«. 

 Ovako, još jednom povijesnom nepravdom, Hrvatska ide dalje, a Feral je ispao. Njezini najvatreniji navijači i dalje su za dom spremni, dok mi koji smo se ložili na te Bogu-mile, a ni Vragu mrske dinosaure dok su inkvizitori spaljivali njihove tekstove, potajice obilazimo njihov, izvan sjećanja, nepostojeći spomen-dom. Hrvatska je u vatrometu Europe, Feral nema ni lumina, ni spomina, jer ovaj svijet slavi samo pobjednike. I tako treba biti. 

  Jer, kakvog bi smisla imao Haški sud, da se nakon Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića nije ugasila i novina koja je prešla sve granice, izazvavši sablazan smjestivši ih svojom naslovnicom u goli zagrljaj bračnog i mračnog političkog kreveta?

Koje bi žalbeno vijeće, koji sudac i pravni ekspert mogao pobiti i poreći nepobitan krunski dokaz jedne najobičnije fotomontaže da se radi(lo) o »udruženom prešutkivačkom poduhvatu«?

Nisu trebali Ujedinjeni narodi, nisu trebale velike sile i niske strasti, nije trebala ni Carla del Ponte ni sudac Orie, ni godine tamnovanja za naše i tuđe generale, za ratne političare i kokošare svih boja i fela, da se jedna jedina obična, crno-bijela naslovnica, stavila u spis »Zločinci i ostali zločinci«. 

I da su jednog dana narodi i narodnosti šest državica, svi tamošnji vjernici i nevjernici, stojećki saslušali, uz zvuke zvona i glasanje minareta, na svojim trgovima i ulicama, preko najboljih zvučnika, stotinjak Feralovih tekstova koji su uvijek počinjali: »U ime ljudskosti…«. 

  I zato su prazne riječi koje danas govore o Feralu i obrazlažu zašto je eto taj pokojnik dobio, i još uvijek dobiva, više međunarodnih nagrada i priznanja nego cjelokupno tzv. hrvatsko novinarstvo u svojoj tzv. profesionalnoj povijesti.

Feral je mrtav, Viva Ludež!