Možemo se sada praviti Englezi koliko god hoćemo, ali referendum o golf terenima i popratnim turističkim objektima na Srđu više zanima Britance nego li domaću publiku. 

  Dubrovčani se bore protiv »Velike bijele psine koja izjeda obalu«, pisao je ugledni »The Independent« uoči održavanja referenduma na koji je izašlo nedovoljno birača da bi bio pravovaljan odnosno obavezujući za vlast. Politika i političari prije svih parlamentarne stranke nisu se ni uključivali u priču o referendumu čuvajući valjda municiju za skorašnje lokalne izbore, nakon što nisu uspjeli motivirati birače da u većem broju biraju prve hrvatske europarlamentarce. 

  No Srđ je eminentno političko pitanje i ne bi trebalo biti pretendenata na lokalnu ili državnu vlast a da ne osjećaju potrebu javno se o njemu oglasiti. Ovakva lažna neutralnost govori samo da je u Hrvatskoj još uvijek na djelu politika nezamjeranja, bilo stranom investitoru koji je u projekt uložio 100 milijuna eura i koji će lobiranjem i međunarodnim pritiscima svoj novac sasvim sigurno željeti povratiti, bilo Dubrovčanima koji će 19.  svibnja odlučivati o svojoj lokalnoj samoupravi. 

 A kada se politika pravi da je se nešto ne tiče, onda s pravom valja posumnjati da se u pozadini valja nešto što smrdi do neba. Nitko razuman nije protiv investicija i investitora koji bi, radilo se o golfu ili Plominu C, zaposlili veliki broj hrvatskih građana, što je preduvjet svakog budućeg razvoja. No isto tako priča o golfu na Srđu nikada nije ispričana u svom punom svjetlu, do najsitnijih detalja. Procedura je nešto do čega drži zapadna demokracija i nitko se nikada ne bi usudio u Njemačkoj ili Francuskoj investirati u jedno, a onda kada mu porastu apetiti zatražiti od države da mu da sve što poželi. 

  Zato je neshvatljivo da hrvatski političari nisu reagirali na Srđ i referendum, jer ako nastave tako nemušto braniti hrvatske interese u Europskoj uniji nakon 1. srpnja, onda nam spasa uistinu nema. Netko je bio dužan građanima objasniti tko je gospodin Frenkel i kakve su njegove reference osim što je oženio našu bivšu ministricu Maju Brinar i s njome ima četvero djece. Ako nju i njih voli, to ne znači da golem novac ulaže u Hrvatsku jer i nas beskrajno voli, već zato što u svemu vidi i svoj interes. 

 I nema tu ničega bogohulnog, ničeg sramotnog i nepristojnog. Ako nekome na upravljanje u ruke dajemo jednu od najprestižnijih hrvatskih destinacija s pogledom na svjetsku baštinu, Dubrovnik, o njemu bismo trebali znati ama baš sve. I mogli bi se u Saboru Milanović i Karamarko nadmetati tko o budućem gospodaru Srđa zna više i preciznije umjesto što se nadmudruju u praznom verbalizmu. Isto tako legalno i legitimno pitanje na koji bi morali odgovor dati naši saborski zastupnici bili u oporbi ili na vlasti, je zašto se od referenduma do referenduma, od izbora do izbora u nas primjenjuju različita pravila igre koja jednima propisuju nemoguće i nerealne limite dok političkoj kasti omogućuje da se omasti kad god poželi.

  Kako je moguće da na referendum o vjetroelektranama u Gorskom kotru i golf na Srđu mora izaći više od polovice upisanih birača dok za topove i tenkove odnosno ulazak u NATO savez nismo ni dobili priliku izjasniti se na biralištima? 

  Velika bijela psina nije toliko opasna jer nema tih ralja koje mogu progutati našu cijelu jadransku obalu. Za nas bi mogli biti znatno pogubniji domaći ribari ljudskih duša koji za sobom ostavljaju pustoš.