Možda su građani s pravom prvu pravu proljetnu nedjelju podredili izletničkom raspoloženju umjesto brojnijem izlasku na birališta, ali ovi izbori za Europski parlament nisu nevažni, a još manje nepotrebni. 

   Gledati kandidacijske liste samo kroz prizmu masnih plaća koje pripadaju europarlamentarcima i bojkotirati ih samo zato što bismo svi htjeli tako dobro zarađivati, također je politički stav, baš kao i apstinencija. 

   No ne sastoji se demokracija samo od materijalne ravnopravnosti, već prije svega od poštivanje procedure i provođenje izbora na svim razinama. Lokalno je svakako za Gorski kotar bitnije hoće li na referendumu proći ili neće vjetroelektrane nego hoće li ova ili ona lista, ovaj ili onaj pojedinac otići u Bruxelles na sigurnu apanažu. No u ovih dvadesetak godina još uvijek smo premalo izlazili na birališta da bismo se zasitili i zapustili svoje demokratsko pravo dati nekome svoj glas. 

   Vježbati demokraciju nikada ne treba prestajati jer naprosto bolji i pravedniji način društvenog organiziranja ne postoji. Stoga ni ovoga puta nisu podbacili građani već prije svih političari i stranke koji su ovu kampanju odradili kampanjski, onako preko volje. Iz nemuštih izbornih poruka koje su trebale privući pozornost i motivirati ljude da izađu na birališta jasno je da se ni PR stručnjaci, spin doktori i marketinški magovi nisu proslavili. O kandidatima ako već ponešto nismo znali nismo ništa ni saznali, kao da su pravu reklamnu municiju svi sačuvali za predstojeće lokalne izbore 19. svibnja. 

  Dakako da je važnije i bitnije tko će voditi lokalnu samoupravu sljedeće četiri godine od toga tko će se godinu dana eurski malo potkožiti bez praktički ikakve mogućnosti odlučivanju o bitnom. I kriza u Europi koja se još uvijek rješava i zbrinjava u uskom krugu moćnika, daleko od europarlamentaraca, više je utjecala na slab odaziv od eurofobičnih stranaka koje još uvijek vide Hrvatsku izoliranu, na sporednom kolosjeku europskih zbivanja. 

   Stoga i zaključci o trenutnom odnosu snaga glavnih aktera, lijeve koalicije Zorana Milanovića i desne Tomislava Karamarka, nisu pouzdani s obzirom na ipak premali odaziv a da bismo ishitreno donosili zaključke i iz te staklene kugle iščitavali kako će završiti lokalni a onda i sljedeći parlamentarni izbori. 

   Ne treba smetnuti s uma da je na ovim izborima bilo moguće glasati i za pojedinog kandidata što je pravilo koje bi valjalo i ubuduće prakticirati. Na taj način i pojedinci koji možda nisu u milosti šefova i vrhuški koje određuju redoslijed lista kriterijima podobnosti i zaslužnosti mogu dobiti legitimitet i povjerenje građana koji će sve više tražiti i birati pojedince od stranaka koje se ne znaju profilirati. 

  Možda je to mali korak za demokraciju, ali je veliki za Hrvatsku u kojoj se uglavnom nagrađivala politička snishodljivost i politika nezamjeranja. Zato bi i interes javnosti za rad u Europskom parlamentu dvanaestorke koja je dobila povjerenje trebala biti primjerena. Jer to iskustvo nikako nikome ne može štetiti, pogotovo kada bude bilo potrebno implementirati europska pravila igre i u naš politički život. 

   Zato kada stigne vrijeme biranja nove ekipe koja će u naše ime sjediti u Bruxellesu, trebamo vježbanje demokracije shvatiti puno ozbiljnije nego ovaj put. U suprotnom ćemo sami sebi dokinuti pravo glasa, što bi nas vratilo u neka vunena vremena i prahistoriju demokracije.