Je li ponuda Zorana Milanovića Ivanu Jakovčiću da uđe u Vladu mačak u vreći ili fer ponuda? 

   Iako Jakovičić ponavlja da ne želi biti ministar već europarlamentarac, nije definitivno otklonio mogućnost vratiti se u Vladu. S pravom, jer radi se o posljednjoj prilici da nakon jednogodišnjeg hladnog rata sukob šefova SDP-a i IDS-a završi bez pobjednika i poraženog. To bi omogućilo Kukuriku koaliciji da barem u hladnom miru završi mandat i već sada najavi da i na sljedećim parlamentarnim izborima misli nastupiti s timom koji pobjeđuje. 

   Mogla bi to biti klasična win-win kombinacija za vladajuće kojima nasušno trebaju pobjede pred domaćom publikom jer se sve češće čuju zvižduci zbog mršavih rezultata Plana 21. Milanović bi s Jakovčićem uz sebe zatvorio i drugi otvoreni unutarkoalicijski bok, a onda bi s HNS-om i Vesnom Pusić međusobne prijepore mogli riješavati na ravnopravnoj nozi i svakodnevnom poslu unutar Vlade. Jakovčić bi paktom s Milanovićem povećao šanse svoje nezavisne liste na izborima za europarlament 14. travnja, kako u Istri, kojoj ovaj sukob nimalo ne prija, tako i u ostatku Hrvatske koja je za tu prigodu jedna izborna jedinica. 

  Nema sumnje da bi Ivan Jakovčić nakon više od dva desetljeća bavljenja politikom, ne samo na regionalnoj već i na državnoj razini, kao prvi hrvatski ministar eurointegracija, sa svojim međunarodnim kontaktima i vezama, bio odličan europarlamentarac. No isto tako, koliko god on isticao da u turizmu ima stručnijih ljudi od njega, Jakovčiću nitko ne može i neće poreći da je najzaslužniji za brendiranje Istre kao svjetski poželjne turističke destinacije i najboljeg hrvatskog izvoznog proizvoda. Nije to samo priča o ulju, vinu i gastronomiji, već i sve ono što je Veljko Ostojić u ovo kratko vrijeme proveo u djelo, stekavši neformalnu ali laskavu titulu najboljeg ministra turizma do sada. 

   Možda to sada zvuči kao Pirova pobjeda i gorka utjeha nakon što je morao odstupiti, ali u politici su od emocija i ljubavi interesi uvijek bili presudniji. Zato Jakovčić, unatoč svoj svojoj strasti prema ružama i ružičnjaku koji misli uzgajati okrepljujući se malvazijom i teranom, ne bi trebao lagode i hedonizma radi a priori odbaciti mogućnost da sjedne u ponuđenu mu ministarsku fotelju i odgodi političku mirovinu. Milanović mu je u znak dobre volje kao princa koji se unatoč trnja probio do Trnoružice poslao njegovog nasljednika u Račanovoj Vladi Nevena Mimicu. Probuđeni odnosi značili bi nastavak tamo gdje su prije hibernacije stali, a ovih godinu dana pretvorilo se u jedan ružan san. 

   Jakovčić je previše ogrezao u politici da bi tek tako od nje odustao. Svojim angažmanom Milanoviću i Kukuriku koaliciji omogućio bi da se okrenu konačnom pokretanju zamašnjaka razvoja i pariraju sve agresivnijim i opasnijim sindikatima koji im prijete postati znatno opasnijom opozicijom od Karamarkovog HDZ-a. 

  Prihvaćanjem pružene ruke Jakovčić bi od Milanovića mogao iskamčiti i da uskrati svoju logističku podršku do izbora njegovog nasljednika za mjesto istarskog župana 19. svibnja, pa se i sam izmaći iz sadašnje sjene. Tako bi njegov favorit Valter Flego i bivši prijatelj Damir Kajin sami ostali na izbornom brvnu i u međusobnom srazu pokazali kome Istra danas više vjeruje. Sve bi bezbolno završilo, Milanović i Jakovčić, baš kao u bajci o probuđenoj princezi, živjeli bi dugo i sretno i imali još mnogo, mnogo političke djece. Čiča–miča, gotova je priča!