Policija je objavila da za dvije eksplozije koje su uznemirile Zagreb i Hrvatsku sumnjiči do jučer široj javnosti anonimnog zaljubljenika u paraglajding i nebeske jahače, kao što je prozvao i vlastiti klub. Njegovi sustanari i prijatelji naprosto ne mogu vjerovati da je mirni čovjek iz susjedstva koji ni mrava ne bi zgazio bombaš koji je posijao paniku.

Što ga je, ako je to on, motiviralo na takav suludi čin, vjerojatno ćemo saznavati sljedećih dana. Iz konteksta cijele priče o teroru ne bi trebalo zaboraviti na izljeve govora mržnje i erupcije nasilja kojima smo učestalo izloženi u posljednje vrijeme, čak ako nemaju izravne veze sa slučajem Vojislava B. Ideološka priprema koju je izvela Crkva s pripadajućim elitnim klerikalnim postrojbama pretvorivši akademsku raspravu oko zdravstvenog odgoja u školama u artiljerijsku pripremu za svojevrsni džihad kulminirala je pozivom pomoćnog biskupa zagrebačkog Valentina Pozaića na ustanak, na novu »Oluju« koja bi trebala zbrisati ovu bezbožnu vlast. 

Nije se s Kaptola čuo glas prijekora, a kamoli podigao prst božji da ukori toga bakalaureata moralne teologije i profesora bioetike na Gregoriani koji je Milanovića i društvo usporedio s nacistima, trabunjao o Adamu i Stevi i u svome monologu retorički se upitao ima li ministar Jovanović vaginu. Utihli su jaganjci i na retoriku Adalberta Rebića koji se sablaznio da će »pederi, lezbe i razni Štulhoferi upropastiti Hrvatsku«. Ugledni teolog okušao se i kao filmski kritičar ocijenivši Brešanov film »Svećenikova djeca« komunističkim pamfletom protiv Crkve.

Prešutno odobravanje takvog govora mržnje može samo značiti slaganje s njim, inauguraciju ideološke platforme na kojoj trebaju djelovati dobri vjernici katolici. Cilj i meta su pokazani i prokazani, a u svetom ratu sva su sredstva dozvoljena. Bile to bombe, rašpe, livorveri. Ili raspelo u jednoj, a bejzbol palica u drugoj ruci kao na subotnjem srazu pravovjernih s LGBT-ovcima ispred zagrebačke katedrale koje su na jedvite jade razdvajali specijalci.

»Idite u Srbiju i Rusiju«, vikali su oni koji misle da su pravocrtni ovima koji su valjda cik-cak. I zaista, bratstvo i jedinstvo među »straight« Hrvatima i »strejt« Srbima danas nitko ne može više širiti osim pedera. Može se to vidjeti u duhovitoj filmskoj »Paradi« Srđana Dragojevića, ali još više u istinski potresnom projektu Igora Grubića »East Side Story« koji u svojoj video instalaciji u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti sučeljava arhivski materijal o nasilju za »gay pridea« na ulicama Beograda 2001. i Zagreba 2002. s režiranom plesnom izvedbom koja stilizira nasilje na mjestu gdje se ono dogodilo.

Zato ako negdje opet odjekne neka eksplozija, bio to čin dragovoljca osvetnika ili nekog luđaka, ili pak neki pubertetlija postavi surogat paklene naprave na vrata dječjeg vrtića, ne treba zaboraviti da taj kaos niče na terenu zagnojenom nekažnjenim govorom mržnje. Budući da su generali na slobodi, Srbi ostali statističkom manjinom, a potreba za unutrašnjim neprijateljem kao motivom političke borbe za vlast ne prestaje, naši nebeski jahači utjelovljuju ih u »komunistima« i »pederima«.

I nezaustavljivo galopiraju put apokalipse.