Neodržani derbi »Dinama« i »Hajduka« nije mogao mimoići ni Pantovčak s kojega je Ivo Josipović šekspirijanski poručio kako je nešto trulo u nogometnoj kući pa treba promijeniti temelje na kojima počiva.

Njegov izazivač Milan Kujundžić, nazivajući ga mišem koji krade svom narodu svjetlo i istinu jer izbjegava javna sučeljavanja s njim, smatra da je temelj korupcije unutar hrvatskog sporta politička korpucija.

Kolinda Grabar Kitarović za sada obilazi stadione, od osječkog Gradskog vrta do riječke Kantride, odjevena u navijačke dresove i ogrnuta u državni stijeg koji su prosušile tri bure na kninskoj tvrđavi, ali otklanja mogućnost baviti se politikom Hrvatskog nogometnog saveza:

  – Ljudi i djeca su gladni, neću se baviti nogometom.

  No, mogli bismo parafrazirati poučak koji kaže da možemo odbijati baviti se politikom, ali politika će se uvijek baviti nama. Slično je i s nogometom, jer on je duboko ogrezao u politiku i debelo ovisan o njoj.

Uostalom, pokazuju to i događanje naroda u Milanu i »Hajdučki ustanak« odnosno svečani doček »heroja« na Poljudu, i nogometni su ratovi, baš kao i oni klasični, prema Clausewitzu, nastavak politike drugim sredstvima. Kada se ciljevi ne mogu postići mirnodopskim putem, iskopaju se ratne sjekire, proglase neprijatelji i odrede mete. A žrtve će se brojati na kraju.

  Nije se baš predsjednik Josipović pokazao lavom kada je nogomet u pitanju, pa mu sada ne treba niti naknadno pametovanje o sportskom nadmetanju i prijateljstvu, kao i otkrivanje tople vode o uključivanju Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta u stvaranje zakonske regulative u nogometu.

Naime, upravo je smijenjeni ministar Željko Jovanović progovorio o nogometnoj močvari i namjeri da ju isuši, ali niti je imao cjeloviti i precizan plan kako to učiniti, niti bilo kakvu vidljiviju podršku Vlade i državnih institucija.

Pa ni Josipovića koji je odšutio i vlastito i omalovažavanje funkcije predsjednika RH kada je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Davor Šukera zabranio tom istom ministru Jovanoviću da kao izaslanik predsjednika Ive Josipovića na riječkoj Kantridi sudjeluje u ceremonijalu i uruči pehar pobjednicima Kupa Hrvatske, nogometašima »Rijeke«.

  Nije rat na nogometnom otoku izbio preko noći, i nije da se ono što se zbiva na stadionima političara ne tiče dok prosipaju demagogiju o gladnima. Ispad reprezentativca Josipa Šimunića nakon utakmice s Islandom kada se Maksimirom orilo »Za dom spremni!« osudili su UEFA i FIFA, ali ni Rusanova, ni Banski dvori, ni Pantovčak u tome nisu vidjeli ništa više od uobičajenog nogometnog folklora vrijednog tek par uobičajenih floskula.

Pa se bumerang vratio kada je australski Hrvat javno upitao Josipovića zašto mu je neugodno doći na stadion, »je li to zbog domoljubnih pozdrava »U boj, u boj« i »Za dom«?

  Zato se samo naivni ili neupućeni mogu iščuđavati što danas nikoga ne zanimaju ni lopta, ni igra, ni pobjede već nogometni ratovi kao produžena ruka nečijih interesa i politika.

Hrvatsko društvo duboko je podijeljeno, pa ni stadioni nisu izuzeti od te dvije vukovarske kolone, šatora u Savskoj i kninskih zvižduka, samo se oni manifestiraju kroz Mamića i »Hajduk«, HNS i navijače, parade i bakljade.

  I tu nema pomoći dok miševi i mačke stoje naglavačke.