Ako će im život biti lakši zato što su se iskalili na meni, opet sam napravio nešto, rekao je u »Nedjeljom u 2« Bojan Glavašević.

   Nema se zašto Bojan Glavašević nikome ispričavati za ono što je govorio i zastupao, pogotovo ne onima koji ga pljuju po portalima, zalijevaju vodom i gađaju smećem. Također, ni pod kakvim pritiskom nema razloga davati ostavku, jer svoj posao u državnoj administraciji radi i više nego uspješno. Oni koji to traže od njega, oni koji huškaju mržnjom na čovjeka čiji je jedini »grijeh« što govori istinu i što mu je poslodavac legalno izabrana vlast, koju ne žele priznati pa je ruše pucajući u vlastito Ministarstva branitelja, trebali bi se ispričati i Bojanu Glavaševiću i invalidima iz Savske 66 koje besramno politziraju.

   Oni su ti koji bi trebali dati »ostavku«, ali to ne žele učiniti jer su kapitalizirali Domovinski rat i sada zauvijek žele privatizirati državu, koju su, kao, samo oni stvarali pa samo njima i pripada. Oni se ne libe, zveckajući oružjem i mašući ratnim zastavama, eliminirati sve koji im stoje na putu. Pa čak kada se radi i o ministru, vukovarskom branitelju i logorašu, i njegovom pomoćniku koji je sa sedam godina ostao bez oca, djeda i prabake. I to degutantnom optužbom za izjednačavanje žrtve i agresora te smišljenom laži kako žele smanjiti prava branitelja.

   Ti isti koji zloupotrebljavaju glas pokojnog Siniše Glavaševića da bi se obračunali s ćiriličnim pločama, iako znaju da on to nikada ne bi odobrio, jer je volio stihove Jesenjina i Kiševića. Oni su ti koji sada u paramparčad žele razbiti ljudski i profesionalni dignitet njegovog sina pokušavajući ga proglasiti izdajnikom vlastitog naroda!

   – Ja znam odakle dolazi moja bol, smireno govori Bojan, iako oca jedva pamti, objašnjavajući Stankoviću kako se u formativnoj dobi uspio jednom zauvijek othrvati mržnji: »Pitao sam se bi li moj tata, deda i baka htjeli da budem sretan. Naravno! A mržnja razdire, i zato čovjek koji mrzi ne može biti sretan.«.

   Zato Bojan Glavašević ne može biti na istoj strani s onima koji su nastavili mrziti, koji se jedino mržnjom i znaju hraniti. I koji bi da se i danas ratuje pa se ne libe proglašavati neprijateljima i one koji su na vlastitoj koži surovo osjetili što rat donosi i kakve posljedice ima. I koji bi tu knjigu jednom zauvijek zatvorili, prepustivši je povijesti.

   Zbog svega toga nisu ljudi danas u Hrvatskoj duboko podijeljeni samo po nacionalnoj, vjerskoj, socijalnoj ili bilo kojoj drugoj pripadnosti. Marijanska brazda raskola dotiče dno kada se počnemo dijeliti na one koji žele mirnodopsku i one koji su još uvijek, unatoč svemu, za permanentno ratničku Hrvatsku. A obje je lako detektirati.

   Svi koji su nakon uljuđenog i odmjerenog javnog istupa tog i takvog Bojana Glavaševića u »Nedjeljom u 2« bjesomučno glasali protiv njega, a da ga nisu željeli ni čuti ni razumjeti, srozavši ga na skromnu ocjenu 4,38, na jednoj su, a svi ostali koji u njemu vide čistu desetku i budućnost koju želimo, na drugoj su strani.

   Bojan Glavašević nema se čega sramiti, jer dosljedno vjeruje u ideale u koje je vjerovao i njegov otac, istinski heroj Vukovara. Nakon svega što danas proživljava groteskno ispada da je Siniši Glavaševiću te 1991. godine bilo lakše umrijeti za Hrvatsku nego što je njegovom sinu 2014. živjeti za nju. Uostalom, sloboda nikada nije umela da peva kao što su sužnji pevali o njoj.

   Ako je u ovoj zemlji dozvoljeno citirati pjesnike, a da se to ne protumači kao izjednačavanje žrtve i agresora.