Svjetla reflektora u minhenskoj sudnici danas će se upaliti i počet će dugoočekivano suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Više od stotinu novinara iskazalo je zanimanje da uživo prisustvuje jednoj od posljednjih povijesnih pravosudnih bitaka proizašlih iz Hladnoga rata, kako je proces pred Vrhovnim pokrajinskim sudom u Münchenu našem listu najavio Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo. 

Hrvatska javnost sigurno će gutati svaku riječ u iščekivanju presude, jer je još od famoznog »lex Perković« do danas neprestano kontaminirana cijelim slučajem vezanim za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Njemačkoj. Za taj zločin za sada je pravomoćno okončan sudski proces Krunoslavu Pratesu proglašenim krivim i osuđenim u Njemačkoj na doživotni zatvor. Optužnica tereti Perkovića da je »s umišljajem pružio pomoć pri izvršenju njihovog s umišljajem počinjenog protupravnog djela, naime ubojstva.«. 

Likvidacije hrvatskih emigranata koje su provodili na stranim teritorijima jugoslavenski operativci Službe državne sigurnosti nezavršena su priča koja se i prije ovog procesa, baš kao što će to biti za njegovog trajanja i poslije, koristi i u dnevnopolitičke svrhe. Trčeći ususret skorim predsjedničkim i budućim parlamentarnim izborima »komunistički zločini« i prijetnje »lustracijom« svakim danom sve više kipte preko usana onih koji bi preuzeli vlast. 

Odvjetnik Anto Nobilo, kao i uvijek, siguran je da će uz pomoć njemačkih kolega optužnicu srušiti demontirajući vjerodostojnost svjedoka, prije svih Vinka Sindičića, protiv kojeg je zbog lažnog svjedočenja podigao kaznenu prijavu pred riječkim DORH-om. Bilo kako bilo, presuda Perkoviću i Mustaču dat će dodatni pečat na mračni period nedavne prošlosti kada su se mimo suda i zakona, u ime države, odvijale likvidacije političkih neprijatelja. Ako iz te povijesti nešto naučimo, onda je presuda dobrodošla za sve. No, ako netko poput povjesničara po obrazovanju i predsjednika HDZ-a, Tomislava Karamarka, počne najavljivati »svojevrsnu lustraciju« nakon dolaska na vlast kojom će HDZ »ukloniti ime Josipa Broza Tita sa svih ulica i trgova u Hrvatskoj, ali i raditi na sređivanju udžbenika iz povijesti«, onda pokazuje politički primitivizam i potpuno nerazumijevanje značenja lustracije. 

Naime, lustracija nije nikakva zamjena nego moguća nadopuna kaznenog postupka, pa u slučaju Hrvatske i udbaških političkih ubojstava (Đureković, Bruno Bušić, obitelj Ševo…) nitko nije priječio Karamarku i novoj vlasti da ih početkom devedesetih istraži, procesuira i počinitelje kazni, jer je ubojstvo bilo kazneno djelo prema kaznenom zakonu iz socijalističkog razdoblju. Lustracija primarno znači provjeru državnih i partijskih službenika, ali i drugih osoba iz javnog života na temelju dokumenata tajnih službi kako bi se saznalo je li tko i ako jest na koji način surađivao s tajnim službama. 

Na Karamarkovu žalost, Brozu će suditi povijest, a ne on, nadamo se da neće dobiti ni priliku pisati udžbenike, a bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je aktualnih hrvatskih političara i javnih radnika bilo suradnicima tajnih jugoslavenskih službi, što bi u pravilu za njih trebalo značiti kraj karijere. No tako nešto nije se, vjerojatno s debelim razlogom, dogodilo niti devedesetih, kada je Tuđman i zaposlio Perkovića, pa neće ni sutra, bio on osuđen ili ne, postao Karamarko premijerom ili ne. 

Jer, lustracija je »rasvjetljivanje«, očišćenje od grijeha, ispitivanje vlastite savijesti. I u konačnici pomirba, za koju ni Karamarko ni njegovi sateliti još uvijek nisu sazreli.