Mislim da se moramo baviti pravim hrvatskim problemima. To nije izborni zakon, već nezaposlenost mladih, objavio je premijer Zoran Milanović na Dan neovisnosti mrzovoljan što se nacija bavi manje bitnim pitanjima ili izmožden »jet lagom« nakon američke turneje s koje je valjda svome ministru Gordanu Marasu poslao razglednicu iz Silicijske, a ne Silikonske doline.

   I ode Zoka odmah nakon Mirogoja i Zida boli za Milano gdje se održava summit koji je ključan za našu sudbinu jer će na njemu premijer shvatiti kako će napokon zasjati sunce hrvatskoj mladeži. Onoj istoj koja za razliku od njega ne kupuje povratne već karte u jednom pravcu i bježi glavom bez obzira put Kanade, Švedske, Novog Zelanda, Australije… Onoj hrvatskoj mladosti koja oboružana znanjem, radišnosti i željom za napredovanjem ni Zoran Milanović ni njegovi prethodnici u državi koja slavi 23 godine neovisnosti nisu stvorili priliku da se dokažu u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj.

   No, nije valjda premijer kriv što ga nacija ne razumije te zdušno skupljaju potpise za Željku Markić, pogotovo oni mladi koji žele postati akademskim građanima a koji su u njezinoj a ne u njegovoj politici našli bilo kakav smisao, makar i preferencijalnog glasanja. Baš kao što Milanović ne može biti kriv za težak globalni propust što se summit posvećen zapošljavanju mladih u Milanu odvija tek sada, 8. listopada 2014. godine. Pa nije on nikakav novovjeki Ivo Lola Ribar da stane na čelo omladine i postrojava je u neke antifašističke saveze vičući na sav glas »Nikad robom!«!?

   On se kao svaki kulturni neoliberalni zapadnjak informira na Googleu i kad sazna za Microsoft, Oracle i IBM pohita im kucati na vrata. Istodobno se drži tradicijskih i domoljubnih vrijednosti družeći se na matinejama s hrvatskim iseljeništvom, koje je u svojim juniorskim danima bježalo iz »tamnice naroda« baš kao što njihovi sadašnji vršnjaci hitaju iz neovisne, slobodne i demokratske Hrvatske, odušeljeno kličući »Kol’ko nas ima, j…. kol’ko nas ima!«. A kada se na tražilici pojavilo »EU jobs Milan«, odluka je donesena, bez obzira na još vidljivi američki »jet lag« mamurluk.

   Dakako da je pitanje nezaposlenosti pogotovo mladih preferencijalno političko pitanje, jer na Kontinentu je trenutno 25 milijuna ljudi bez posla. Stopa nezaposlenosti u EU popela se na gotovo 12 posto, a u Europi je i dvostruko viša. Nije nebitno i treba sudjelovati u raspravi o šest milijardi eura koliko se iz EU fondova predviđa izdvojiti za zapošljavanje mladih odnosno 300 milijardi eura koliko bi težio investicijski plan za gospodarski oporavak i otvaranje novih radnih mjesta, ali realno je očekivati da je potrebno od pet do 10 godina da bi se takav mehanizam implementirao u praksu.

   Zato je Milanović u pravu kada kaže se moramo baviti »pravim hrvatskim problemima, a to je nezaposlenost mladih«, jer su to ujedno i prepoznati europski problemi. Međutim, za aktivno i ravnopravno sudjelovanje u raspravi i odlučivanju, a ne samo puko druženje s Angelom Merkel, Francoisom Hollandom i Matteom Renzijem, Hrvatska u Milano treba donijeti i svoje planove i programe za zapošljavanje mladih, a ne samo usta gladna novca.