Uf, ipak je to bila noćna mora nakon iščitavanja velikog otvornog intervjua prave hrvatske pravosudne zvijezde, kako ga »Večernjak« predstavlja, i budućeg ministra pravosuđa Karamarkove Vlade, kako ga tom činjenicom ushićeni novinar najavljuje.

Uostalom, Ivan Turudić, ne prvi put, i ovoga puta progovara kao jedini koji zna kako bi trodioba vlasti mogla jedino i savršeno funkcionirati u nas, naravno objedinjena u liku i djelu Ivana Turudića. 

   Stoga Turudić nije samo kadija koji tuži predsjednika Republike i premijera, bivšeg živog i bivšeg mrtvog predsjednika, te žigoše dugogodišnjeg saborskog zastupnika, već im istodobno i javno sudi, ne bojeći se pri tom, kako na Zemlji, tako i na Nebu, upetljati i u poslove Svevišnjeg, barem kad je Tito u pitanju.

Dakle, nakon prvobitne mudrosti »Iznad Hrvatskog sabora samo je Bog«, koja je, zna se kada i zašto, modificirana u nepisani zakon »Iznad Sabora samo su Bog i Sanader«, nakon subotnjeg otkrovenja blizu smo spasenja i spoznaje da je iznad svih njih jedini, pravedni, nepogrešivi i pravi – Ivan Turudić. On koji će zakone mijenjati onako kako ih On predloži i provoditi kako On to zna. 

  Pokušavam zamisliti Vladimira Šeksa dok je čitao Turudićev intervju. Je li protrljao bradu i iznenadio se kao i stari rezbar Geppetto kada je drveni lutak počeo raditi grimase i progovorio zaboravivši tko je Pinocchiu načinio usta? 

   – Sanader mi je rekao da ga imenujem jer je on naš dečko. Potom su me u noći s 26. na 27. prosinca Sanader i Šeks tri sata držali na telefonu i nagovarali da imenujem Turudića. Na koncu mi je Sanader rekao da ga poslušam, imenujem Turudića, ili da u protivnom snosim konzekvencije. Kako ga nisam poslušala, Sanader je ostvario svoju prijetnju i smijenio me zbog Turudića, svjedočila je mnogo puta bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt o tome kako se 2005. odlučivalo o predsjedniku Županijskog suda u Zagrebu, demokratski, u skladu s trodiobom vlasti i bez pritiska na pravosuđe, za razliku od danas. 

   Da, njihov dečko više nije lutak, narastao je i došao naplatiti račune. Nakon što je za Sanaderistana spremio u zatvor Hrvoja Petrača koji je istom bio prijetnja i zvao ga »Smranader«, pa onda i samog Sanadera zadugo ostavio iza rešetaka, ambicije su narasle toliko da ni Geppetto više nije siguran drži li sve konce u svojim rukama. Jer, dok sjedi u plićaku i naizgled udara plitko po aktualnoj vlasti, a zviždeći kninski marš dodvorava se budućoj, Ivan Turudić, sigurno već sada snuje što kada ispuni svoju ambiciju biti ministar pravosuđa. 

  Ne prepuštajući ništa slučaju, Ivan Turudić ozbiljno se priprema za taj trenutak što je vidljivo i iz knjige koju čita dok je na godišnjem odmoru, Pulitzerom ovjenčanog »Sina gospodara siročadi«, čija je radnja smještena u najozloglašeniju zemlju današnjice, Sjevernu Koreju. Nema sumnje, iz nje će naš sin gospodara pravosuđa dobiti preostala potrebita znanja da bi zauvijek ostao prava i prva hrvatska zvijezda, ma gdje bio. Nije li tako, Geppetto?