Akcija stadion dobila je svoje čvrste konture predstavljanjem idejnog rješenja i potpisivanjem predugovora o njegovom građenju, a Riječani iskazuju neviđeno zanimanje za svaki detalj vezan za taj projekt.

   S pravom, jer ne radi se samo o jednom sportskom objektu na Kantridi i pratećim aneksima na Rujevici, već Rijeka kao grad potencijalno dobiva razvojni zamašnjak kakav nije imala u proteklih četvrt stoljeća. Ne samo da će grad i Kvarner promijeniti svoju vizuru, pogotovo kada se u njega pristiže zrakom i morem, ne samo da će novo zdanje biti atrakcija za nogometne navijače, klubove i reprezentacije, već se oko nove Kantride mogu raditi i čvrsti projekti za gospodarski i svaki drugi prosperitet ovog kraja.

   I to ne samo ta dva sata dok se igra utakmica i dok »Rijeka« pobjeđuje, već stadion, a sa njime i grad, moraju živjeti svaki dan, čitave godine, baš kao što to želi i otac nove riječke ljepotice, talijanski arhitekt Gino Zavanella. Bit će, naravno, uvijek onih čangrizavaca koji će biti sumnjičavi prema kapitalu koji stiže na Kantridu ili zamjerati što nije provedena javna rasprava ili raspisan javni natječaj oko projekta i gradnje. Ali ono što Rijeka može dobiti ako bude znala iskoristiti novi stadion, može biti prekretnica i u njezinom budućem razvoju i u građenju novog identiteta grada 21. stoljeća.

   I nisu samo Gabriele Volpi i Damir Mišković ti koji su to shvatili, već i Grad koji ulaže i svoju imovinu a investirat će i nemali novac u infrastrukturne objekte bez čega cijeli projekt ne bi mogao niti biti moguć. Uostalom, to je i sam Volpi priznao u intervjuu našem listu ustvrdivši da u talijanskoj Speziji, u koju također ulaže svoj novac, nije ni izdaleka naišao na partnere i brzinu reakcije koju je doživio u Gradu Rijeci. I zato će nova Kantrida jedino imati smisla ako shvatimo da to nije ni Volpijev, ni Miškovićev, ni Obersnelov stadion, a još manje nečija zadužbina, već dobro svih nas, svih građana Rijeke i ovoga kraja.

   To što će, nakon 100 godina, Kantrida od kamenoloma na kraju grada postati njegovim prepoznatljivim središtem, mjestom okupljanja i privlačenja ne samo domaćih već i ljudi iz cijelog svijeta, samo je bajkoviti epilog kojeg do nedavno nismo mogli ni sanjati. Zato o zaslugama ne treba sada raspravljati, medalje se dijele tek kada se rat dobije, a o nama samima ovisit će hoćemo li napokon od industrijskog grada s kraja 19. i cijelog 20. stoljeća dobiti neku novu Rijeku kojoj će novi stadion donijeti znatno više od nogometa kao omiljene igre.

   Jer, dodamo li Kantridi i kampu na Rujevici već postojeći kompleks bazena, kojim se ni Barcelona ne može pohvaliti, dvoranu na Zametu i još mnogo toga, uz odličnu prometnu cestovnu, zračnu i morsku povezanost, te hotelske i turističke potencijale, onda ne bismo trebali samo maštati već još zdušnije početi raditi na razvojnim planovima. Primjerice, vratiti Veliku nagradu u motociklizmu na Grobnik kao još jednu svjetsku atrakciju. I nije tu samo sport zato što je nešto od njega krenulo. Rijeka se kandidira i za prijestolnicu europske kulture, ima jako Sveučilište i Kampus koji moraju postati mozak cjelokupnog razvoja ne samo grada već i Hrvatske, i još mnogo toga.

   Zato je novi stadion tek jedna kockica u mozaiku građenja nove Rijeke kao modernog svjetskog grada čija je povijesna priča uvijek bila otvorena, atraktivna i uzbudljiva. Ovdje se uvijek vježbao život, pa i sada kroz stadion, koji je ispit zrelosti za sve nas.

   Krepat ma ne molat!