Ulaskom u Europsku uniju činilo se da će se ispuhati balon međusobnih sukoba Slovenije i Hrvatske, od »ribarskih ratova«, neriješenih granica, Ljubljanske banke, ZERP-a i svega onoga što je svako toliko bivalo pitanjem života ili smrti.

   Činilo se da smo se nakon 1. srpnja 2013. opet našli na zajedničkoj EU obali, tamo kamo smo krenuli kao prirodni saveznici kada smo napuštali Jugoslaviju. I da nam je opet ista sudbina građenja partnerskih i susjedskih odnosa u obostranom interesu. Arbitraža o Savudrijskoj vali odnosno Piranskom zaljevu koja je u tijeku malo koga od građana, pa i ribara zbog kojih je vladala hladnoratovska situacija, zanima. No ono što je još uvijek državni problem broj jedan, pogotovo u Sloveniji uoči skorih parlamentarnih izbora 13. srpnja, je prodaja slovenskog Mercatora hrvatskom Agrokoru koja mora biti okončana do konca lipnja.

   Iako bi to trebao prije svega biti business, trgovina, pitanje pregovora njihovih vlasnika, Mercator je u Sloveniji dignut na mitsku razinu slovenskog nacionalnog simbola, poput lipe ili Prešerna, te će se na njemu dobivati ili gubiti ovi ionako iznuđeni izbori. Pri tom će oni koji su protiv toga da hrvatskom poduzetniku Ivici Todoriću pripadne Mercator, biti »dobri Slovenci« dok će ostali, uključujući i premijerku na odlasku Alenku Bratušek, zbog svojih »varirajućih« stavova o prodaji, ostati bez glasova koji vode na vlast.

   Teško se sjetiti sličnog primjera da je jedan trgovački lanac dobio aureolu pannacionalnog obilježja pa se na njemu dobivaju i gube izbori. Čak i aktualni sukobi hrvatskih vlasti s mađarskim suvlasnikom MOL-om oko Ine nisu nikada ni približno toliko bili bitni za političke prilike u zemlji. Slovenski mediji pišu o najopskurnijim teorijama zavjere kojima im mračne sile pokušavaju oteti njihov Sveti Gral, spominjući »vatikanski, slovenski i hrvatski Opus Dei«, ma što god ta sila osovine značila. Slovenski Watergate, veleizdaja, najezda biblijskih skakavaca i što još sve ne vrišti s naslovnica, a da se niti jednom riječju ne spominje ono što bi u jednoj poslovnoj transakciji valjda trebalo biti najzanimljivije – cijena.

   Je li »Agrokor« potplatio »Mercator« ili je njegova cijena bila još viša kada ga je Todorić prvi put pokušavao kupiti, a oni koji su ga prodavali pod političkim pritiskom tu ponudu odbili? I je li sudbina Mercatora kao dijela regionalno respektabilne kompanije izvjesnija, propulzivnija i sigurnija nego li kao prvenstveno slovenskog igrača uglavnom na domaćem terenu? I zašto onda nije Mercator kada je bio uspješan kupio Agrokor već je upravo pod državnom šapom došao na rub propasti sa sadašnjim modelom vlasništva i strategijom upravljanja?

   Ne treba biti navijački raspoložen, nije ovo nogomet i Mundial u Brazilu, ali Todorićev »Agrokor« svojom novom akvizicijom i poslom koji sasvim sigurno nije lišen bilo kakvog rizika, pokazuje i vraća nadu da i hrvatske kompanije mogu biti uspješne u europskom okruženju i konkurenciji. Jer, i mi smo do sada uglavnom bili prodavatelji svoje imovine, pretjerujući u rasprodaji nacionalnog blaga, od prometnica, banaka i telekomunikacija, do prirodnih bogatstava. A budući da su i Hrvatska i Slovenija toliko male kada su tržište i investicije u pitanju, bilo bi bolje da sinergiju spajanja Agrokora i Mercatora razviju i na drugim područjima i u drugim poslovima.

   Na taj način bi i parola »Evropa zdaj«, koja je bila zajednička kada smo krenuli put EU, mogla za obje države značiti ono što je jedino racionalno: Europa zauvijek.