Da, bila je to uistinu Pirova pobjeda Zorana Milanovića, jer još jedna takva značit će i za njega i za SDP da su nepovratno izgubljeni, baš kao i slavni vojskovođa.

   Što je Milanović dobio isključenjem Linića? Jedino slabašnu i varljivu osobnu zadovoljštinu da je u srazu s izazivačem njemu podignuta ruka. Jer, meč je taktički završio neodlučeno, s tek jednim glasom prednosti više od potrebnog minimuma. Zato 7. lipnja 2014. u središnjici na Ibleru ni na čijem licu nije bilo stvarnog ili fingiranog slavlja. Iako nitko ne zna kakvi će biti dani i godine raspleta u SDP-u, kao da svi slute da taj datum u povijesti stranke neće ostati upamćen ni po čemu dobrom.

   Što se u epilogu drame o isključenju Linića može dogoditi? Raskol? Raspuštanje riječkog ogranka? Rekonstrukcija Vlade? Prijevremeni parlamentarni izbori? Jedno pogubnije od drugoga i za Milanovića i za »njegov« SDP. Evidentno nezadovoljnih Milanovićevom autokratskim upravljanjem strankom ima daleko više od malih frakcijskih džepova koji su poželjan demokratski ukras. Brojčano ih je znatno više od kruga Linićevih prijatelja i istomišljenika, dovoljno da se stranka raspoluti, kako je to detektirao Zlatko Komadina, jer se evidentno radi o dva SDP-a i dva svijeta. U kojima su jezičac vage po svemu sudeći u posljednji trenutak okrenuli upravo kadrovi iz PGŽ-a potrčavši upomoć pobjednicima.

   Svjedoci kažu da je nakon pročitanih rezultata bilo emotivnih reakcija, da je jedna SDP-ovka sa sjednice istrčala sva u suzama. Teško da se netko od prisutnih u tom trenutku sjetio suza Sonje Lokar nakon prekinutog 14. kongresa SKJ 1990. kada su slovenska i hrvatska delegacija predvođena Ivicom Račanom napustile dvoranu Sava centra. Ako je to bio početak, onda je u subotu Račanov projekt demokratizacije SDP-a dobio konačni udarac. Stavljajući sebe i autoritet predsjednika iznad stranke, Zoran Milanović je završio proces deračanizacije SDP-a izbacivši poput balavca na ulicu Slavka Linića, jednog od prvoboraca transformacije SKH u SDP i jedinog ministra koji je sudjelovao i u trećesiječanjskoj koalicijskoj vlasti iz 2000.

   Time nije učvrstio svoju premijersku i predsjedničku poziciju, dapače. U stranci će mu nakon ovog tijesnog rezultata u foto finišu opozicija rasti, a u Vladi mu više nitko od ministara neće bez fige u džepu čuvati leđa. Nakon što se dogodilo ono što se činilo nemogućim, odstrel kapitalca Linića, svaki od ministara može već sutra postati lakom metom u najavljenoj rekonstrukciji Vlade. Za SDP bi fatalno moglo biti pokažu li se istinitim kuloarske priče o sankcioniranju riječkog ogranka stranke raspuštanjem, jer bi na taj način prestao postojati kao hrvatska stranka postavši nekom sljemenskom depadansom izletnika u politiku.

   Prijevremeni parlamentarni izbori u ovom trenutku praktički bi značili abdikaciju, bez realnih mogućnosti da ih SDP dobije, otvarajući Karamarku vrata Banskih dvora, a lijevim alternativama poput Mirele Holy da postanu stožernom strankom ljevice. Dakle, nakon isključenja Slavka Linića za Milanovića i SDP ne samo da ne postoji win-win kombinacija, već isključivo ona gubitnička, »double bind«. A budući da i on sam zna za Čehovljev poučak koji je citirao u Saboru kako puška okačena o zid u prvom mora opaliti u trećem činu, mogao bi se domisliti kako olako potezanje oružja 7. lipnja u konačnici jedino može završiti.

   Sjednicom Glavnog odbora SDP-a na kojoj će se glasati o isključenju Zorana Milanovića.