Uvijek nekako s proljeća pukne u Hrvatskoj glas da je došlo vrijeme za matore ideje, dakle da je stigao trenutak za pakt vlasti i oporbe.

  I ovih su dana svima usta puna konsenzusa, radilo se o Pantovčaku i predsjedniku Josipoviću, Kaptolu i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, HAZU i akademiku Kusiću. Kroz to Sveto Trojstvo naciji se pokušava servirati udica varalica da postoji deus ex machina rješenje za sve probleme samo ako ovi naši nerazumni i nesposobni političari pristanu dogovoriti konsenzus i potpisati pakt koji im vrhovni autoriteti mudroslovlja nude na pladnju. A kada pred njima izgovore sudbonosno DA i međusobno prstenuju reforme mirovinskog i zdravstvenog sustava, lokalne i regionalne samouprave te još ponešto, živjet ćemo do kraja života u sreći i blagostanju. I imati puno djece.

  Bajke su ipak za malu djecu, pa koliko god bilo dobronamjernosti i u ovim najnovijim inicijativama, one su politička utopija. Ne zato što su premijer Milanović i šef oporbe Karamarko neuljuđene barabe nespremne na dijalog, niti što su njihovi osobni habitusi i stranke udaljeni svjetlosnim godinama, već naprosto zato što ne postoji ona uporišna točka ravna svojedobno državnom osamostaljenju i Domovinskom ratu ili ulasku u Europsku uniju koja se može zvati nacionalnim interesom.

  Jer, takvim se ne može definirati pjesnički pojam »gospodarski izlazak iz krize«, niti bilo koja od navedenih reformi, koliko god bila bitnom. Osim toga, Sveto Trojstvo koliko god imalo društvenog, osobnog i moralnog autoriteta, ne može biti bilo kakav tutor demokracije. To nije njihova misija ni mesijanska uloga, a kamo li ustavna obaveza, jer u konačnici na taj način poništavaju volju građana. Onih koji su tu istu vlast birali, glasajući za nju, protiv nje ili apstinirajući od izbora, svejedno.

  Imamo vlast i oporbu kakvu zaslužujemo, i tako će biti sve dok se ne artikuliraju neke nove ideje, neki novi ljudi i neki drugi političari koji su spremni staviti sebe na političko tržište i pokušati dobiti izbornu utakmicu. Ispravljanje krivih Drina onih koji su sada na vlasti organiziranjem mirovne konferencije pod pokroviteljstvom nekakvog nadautoriteta, nema nikakvog smisla ni svrhe. Štoviše, to je puno opasnije nego kataklizmička mogućnost kako ćemo propasti ako Milanović i Karamarko ne sjednu za nekakav okrugli stol uzaludnih nadanja. Uostalom, gdje to i koliko više i dublje možemo propasti?

  Predsjednik Josipović u parlamentarnoj demokraciji više nema ingerencija da može postati vođom nekakvog nacionalnog preporoda u 21. stoljeću, iako je razumljivo da se u svojoj predizbornoj kampanji kao takav predstavlja. Crkva u sekularnom društvu ne smije postati politički čimbenik koji će svoje partikularne interese i svjetonazor pokušati instuticionalizirati predstavljajući ga nacionalnim interesom. Akademici pak jesu besmrtni za povijest, ali njihova uloga je da budu moralna vertikala a ne živahni obnašatelji vlasti.

  Kakvi bili da bili, Milanović i Karamarko manje su opasni od paktova i konsenzusa koji se uvijek nekako s proljeća javno nude. Hrvatska će tako još neko vrijeme živjeti u ovoj ravnoteži nemoći. S jedne strane vlasti nesposobne da riješi životne probleme, a s druge strane oporbe sposobne vratiti nas tamo gdje smo mislili da je nemoguće, u daleku prošlost. I tu nema nikakvog prostora za konsenzus, nikakve mogućnosti za pakt dok god traje pat pozicija.

  Do sljedećih izbora.