Zoran Milanović zaista nije trebao otići u Australiju, jer je kod kuće ostavio prazninu u medijskom prostoru koju će teško biti ispuniti ovih 12 dana oduševljenjem tamošnjih načelnika predgrađa koji su zahvaljujući njemu prvi put u životu dobili priliku vidjeti premijera jedne države uživo. 

   Folklor je otići na tako dugotrajno i bespotrebno putovanje obrazlažući to potrebom za čvršćim vezama tamošnje hrvatske zajednice s maticom zemljom. Uostalom, tipični i većinski hrvatski iseljenici koliko sutra hrvatskog će premijera dočekati transparentima »Titov lutak« iako bi ga najradije zalili kantom govana. Kao što je to usred Splita nedavno učinio anonimni govnaš književniku i novinaru Anti Tomiću dok je usred dana mirno pio kavu. 

   – Ostao je samo neki bijes koji se zapravo izdušio, priznao je jučer Tomić Aleksandru Stankoviću, sretan što mu se to nije dogodilo dok je bio s djecom. 

   I koliko god Zoran Milanović i Ante Tomić bili različiti i nespojivi, u ovom slučaju ih povezuju upravo fekalije, odnosno da ih govnima tretiraju oni koji ih ne priznaju svojima, dakle pravim Hrvatima. Džaba im i Sinj i Imotski, rodoslovna stabla i preci, oni će u zamrznutim mozgovima ostati neprijatelji, komunjare, Jugoslaveni, što li već ne, vrijedni jedino zna se čega. I pri tom im ni činjenica da su u najboljim četrdesetim godinama života neće pomoći kao dokaz da sve i da hoće ne mogu biti ortodoksni titoisti i jugoslavenčine. 

  No ne bi se bilo zanimljivo rastegnuti od klokana do koalke da jedna naizgled politički nezanimljiva vijest nije jučer prokapala našim portalima, a koja u svom leadu kaže: 

   – Tko god da je očekivao bilo koju vrstu netrpeljivosti na nacionalnoj osnovi sinoć u Krnjaku, bio je u velikoj zabludi, vidjelo se da će biti i prije nego je na binu stupila zvijezda večeri, Lepa Brena, kojoj je skandiralo između četiri i pet tisuća, uglavnom mlađih ljudi, iako smo vidjeli i cijele obitelji, pa čak i nekoliko bakica s maramama na glavama. 

   Da je tomu tako, kaže se u izvještaju, potvrdila je »Jugoslovenka«, pjesma koju je Brena otpjevala zajedno s nekoliko tisuća glasova koji su ovdje stigli iz svih dijelova Hrvatske, ali i iz Slovenije i BiH… Pod šatorom usred Hrvatske, u nedavnom ratu teško pogođenom kraju, zborno se pjeva pod ravnanjem jedne od posljednjih ikona jugoslavenstva!? I nikome ne pada na pamet Brenu prozvati Titovom lutkom, a nedaj bože oskvrnuti je govnima kao tamo nekog hrvatskog književnika. 

  Fahretu Jahić su prema medijskim prošlotjednim medijskim izvještajima Zagreb i Hrvatska dočekali poput prvoklasne zvijezde. U udarnom televizijskom terminu imala je intervju, a prije i poslije njega svi su je zaustavljali, htjeli se fotografirati s njom, tražili autograme… Finale je eto bilo u malom mjestu koje je izbrojalo dvostruko više publike nego što ima stanovnika, a spomenuti izvještaj novinar zaključuje: »Za ljubitelje ove vrste glazbe definitivno je to bio spektakl, a Lepa Brena pokazala je da balkanska kraljica folka.« 

   Nitko tu titulu ne spori, samo kako to možemo biti tolerantni u Krnjaku, a nismo u Splitu? Zašto Breni ovacije, a Tomiću fekalije, zašto se »Jugoslovenki« aplaudira, a »Ništa nas ne smije iznenaditi« provocira? 

   Ili smo živjeli u zabludi pa nismo znali da postoje dobri i loši Jugoslaveni?