Može se sada čuditi novoizabrani predsjednik Hrvatskog Sabora (još uvijek se tako zove) akademik Željko Reiner što su se iz njegovog nastupnog govora svi, ama baš svi, uhvatili te rečenice u kojoj je obećao kao svoj prvi i najvažniji potez vraćanje imena Hrvatski Državni Sabor.

Zašto mu je to bitno i presudno, Željko Reiner nije objasnio, ali sve ostalo što je rekao, naprosto nije vrijedno spominjanja. Isprazna litanija nedostojna srednjoškolske zadaćnice a ne jednog akademika, u kojoj su se, valjda kao njegov osobni politički Panteon, našli imenom i prezimenom Franjo Tuđman, Voltaire, španjolski kralj Juan Carlos, Abraham Lincoln, George Washington, da bi, u sudačkoj nadoknadi, Hrvati izjednačili protiv Amerikanaca preko Ante Starčevića.

A onda se ugledni liječnik i akademik, aktualni predsjednik Hrvatskog Sabora kojeg misli preimenovati u Hrvatski Državni Sabor, pozvao na onog koji nam jedini, sada je to posve izvjesno, može pomoći. Svevišnjeg.

»Znam ja, da mi kako smo ovde sakupljeni s veće strani naš jezik dobro neznamo, i da se u celoj našoj domovini osobe obadvojeg spola, koje u svom maternjim jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, lahko na parste prebrojiti bi mogle; a šta je tomu uzrok nego to: da ga mi u javnom životu i poslovih nigde neupotrebljavamo, i š njim se samo tako zabavljamo, kao gizdavi gospodar svojim plaćenim slugom.«

Prigodom konstituiranja Hrvatskog Sabora  28. prosinca 2015. godine bile bi, unatoč arhaičnom jeziku, puno aktualnije ove riječi koje je u Saboru izgovorio Ivan Kukuljević Sakcinski 2. svibnja 1843. godine od Reinerove najave promjena njegovog imena.

Plemeniti ilirac nije mogao slutiti da ni dva stoljeća nakon njega hrvatski velmože neće znati govoriti materinjim jezikom. Ako je to stanoviti lingvistički problem za Tihomira Oreškovića, mandatara za sastav hrvatske Vlade, mogao se barem akademik Reiner potruditi pa pročitati taj govor, ili barem »Disertaciju« grofa Janka Draškovića, prije nego li se počeo pozivati na povijest i promjenu imena Sabora kao svoj prvi operativni zadatak.

Vjerojatno bi Željko Reiner dobio i manje od 88 glasova da je tu svoju besjedu kojom se trebao predstaviti kao čovjek i političar sposoban voditi parlament sljedeće četiri godine izgovorio prije glasanja. Ovako je sve ostalo u kopreni zakulisnih igara i postizborne prevare zbog čega je veliki dio zastupnika odstupio od dobrog običaja jednoglasnog izglasavanja svog prvog čovjeka.

Potom su pale i teške riječi nakon kojih Tihomir Orešković teško može računati na benevolentnu podršku Sabora svome kabinetu. Svjetla reflektora sada će biti uperena na njega i izbor ministara koje bi naš Tim trebao predvoditi kao tim do pobjede.

Bijega više nema, karte se moraju položiti na stol, a iz njih će biti jasno kakav je predbračni ugovor budući predsjednik Vlade sklopio s varljivim udavačama, Božom Petrovom i Tomislavom Karamarkom.

Hoće li on za njih voditi ono što oni ne znaju, ekonomiju, a oni za sebe i svoje poslodavce iz sjene državu?

Vidjet ćemo, ako guske opet ne završe u magli.