Da je najbolja vlast kada nitko ne vlada, moglo bi potvrditi i ovo vrijeme bezvlađa u kojem Hrvatska traži novu Vladu. Nevjerojatno je koliko su se hrvatski političari promijenili u ovih desetak dana, koliko su pitomiji, simpatičniji i ljudskiji, ili ih barem tako doživljavamo putem malih ekrana. Gotovo da čovjek s nekima od onih koji su mu jučer tjerali strah u kosti poželi popiti kavu i nježno mu se ispričati što eto ovoga puta za njega nije glasao.

Možda se radi o fatamorgani, jer još jednom smo prevedeni žedni preko vode, ali još je veći privid i zaslijepljenost gledati kako sva ta poznata lica pričaju isto! I da nam nije telopa ne bismo znali tko je Zoran Milanović a tko Tomislav Karamarko, tko Siniša Hajdaš Dončić a tko Ivana Maletić, tko Branko Grčić a tko Željko Reiner. Dobro, to malo oko županija, jedna ili dvije manje-više, ovdje ili tamo, i nije razlog da »Otvoreno« ne razmotri temu: Političari svih stranaka, ujedinite se!

I dok se tetrijebi tjeraju, nitko ne primjećuje nikakav vakuum iako ova Vlada postoji samo prividno, kao tehnička, kako se to lijepo kaže. Dapače! Institucije sistema, koje u pravilu uzalud zazivamo, rade svoj posao laganije i lagodnije nego ikada. Ni uhićenje Zdravka Mamića više nije »breaking news«, nitko se ne uzbuđuje kada njegov brat i trabanti tvrde da se radi o političkom procesu. Čak ni uvijek senzacija gladni novinari ne dežuraju pred njegovom velebnom kućom.

Ni Tomislav Karamarko nema ništa protiv toga što Milanović hapsi Mamića na dan obljetnice Vukovara iako ga je izvršni predsjednik »Dinama« osobno tiješio cijele izborne noći nakon neriješenog rezultata Domoljubne koalicije ravnog porazu. Usput je trenutačni predsjednik HDZ-a otresao s revera poput prhuti Mamića kao sponzora, ovaj donatora, predizborne kampanje.

U takvoj opuštenoj atmosferi lakše je raditi i sudovima koji se usuđuju donijeti odluke koje im uoči izbornih kalkulacija nisu padale na pamet. Primjerice, ovoga puta tog istog Zdravka Mamića ostaviti u pritvoru iako je koji mjesec ranije za slična optužbe ekspresno bio pušten kući. Međuzemlje Hrvatska doživjelo je u ovom bestežinskom stanju nešto što je bilo nezamislivo dok je vladala snažna politička gravitacija, da Ustavni sud potvrdi odluku o kreditima u »švicarcima« koju je donijela Vlada i izglasao Sabor.

Svakakva su čudesa moguća u ovakvim trenucima kada sila teža vlasti popusti. Nakon dvije godine cijela je Hrvatska bila u istoj koloni kakvu grad heroj Vukovar i zaslužuje, a pijetet prema žrtvama nadvladao politikanstvo.

Napokon su u prvom planu bili oni koji to i zaslužuju, a njihove dirljive priče valja zabilježiti za budućnost i arhivirati u Memorijalnom centru koji svakodnevno posjećuje sve više djece koja u Vukovar dolaze naučiti istinu o Domovinskom ratu, a iz njega izlaze s porukom mira.

Nažalost, ne trebamo se zanositi blagodatima ovog zrakopraznog prostora koji nećemo dugo uživati. Čim se tetrijebi ponovno ugnijezde, bez ikakvih skrupula dat će nam do znanja da sada oni vladaju i svakoga dana to ćemo osjećati na vlastitoj koži. Zato, doviđenja za četiri godine.

Ako bude sreće, možda nam opet zasja sunce u za živjeti sasvim pristojnoj zemlji bez vlasti.