Važnije od toga tko će na izborima pobijediti trebalo bi biti hoće li se i što nakon njih promijeniti.
Bez obzira tko na ovim izborima osvojio većinu i dobio pravo sastaviti buduću Vladu, neće uspjeti u svom mandatu riješiti dva ključna problema koji su preduvjet kolektivnog boljitka. Hrvatska će i nakon 8. studenoga ostati duboko podijeljeno društvo, ne samo ideološki i svjetonazorski, već i zemljopisno. Već sada znamo za koga će se u nedjelju generalno opredijeliti Sjever i Zapad, a za koga Istok i Jug, koja im je od opcija i koji od vođa bliži. Možda se toliko i ne glasa »za svoga«, ali svakako se to čini »protiv drugoga«.
U strahu su velike oči, jednima od Ovog, drugima od Onog, a svima od D’Hondta, pa će oni zgroženi Obojicom potražiti Trećeg bezuspješno pokušavajući voditi računa da im vjetar ne odnese glas tamo gdje nisu željeli. Rezultati i ovih izbora neće izraziti pravu volju birača, jer će oni koji ne vjeruju nikome, apstinenti, najvjerojatnije opet biti najbrojniji. Politička bipolarnost rezultat je duboko rascijepljene Hrvatske koja se niti nakon ovih izbora neće prestati svrstavati na ustaše i partizane, domoljube i jugoslavene, šatoraše i frljićevce, one koji prihvaćaju gay brakove i one za koje je abortus ubojstvo.
Mogli bismo nabrajati unedogled, ali pitanja identiteta i ideologije za izborno opredijeljenje prosječnog hrvatskog birača bitnija su od gospodarske krize, socijalnih prava i svih mogućih politika. Prošlost nam je važnija od budućnosti, a dojam o pojedinom kandidatu presudniji od onoga što govori, kako se ponaša, što je i kako u životu radio, kakve škole završio, koje knjige pročitao…Hrvatska, bez obzira tko se nakon nedjelje zvao pozicija a tko opozicija, neće postati uljuđenijom zemljom. Kakvog to premijera onda trebamo, kakav karakter i koje osobine treba imati, kakve vještine i koja znanja posjedovati a da bi, prije nego li se uhvati BDP-a i nezaposlenosti, financija i dugova, zdravstva i prosvjete, približio dvije raspolućene Hrvatske i uspostavio dijalog kao preduvjet komunikacije i razvoja svakog civiliziranog društva?
Uoči izbora 2003. godine u svom otvorenom pismu tadašnjim pretendentima Ivici Račanu i Ivi Sanaderu nešto slično zapitao se jedan od posljednjih moralnih i intelektualnih autoriteta našeg doba, neumorni epistolarni kroničar naše Diletantije, Zvonimir Berković, čiju šestu godišnjicu smrti je, kao i prethodne, obilježila tišina. Kakvog premijera ova zemlja treba, upitao bi se i danas Berk, i kao i tada, izdvojio samo jednu njegovu kvalifikaciju: on treba biti prije svega, iznad svega i unatoč svemu – intelektualac! »U ponašanjima vas dvojice vidljive su neke crte koje su nesvojstvene intelektualcima. Recimo, vaš odnos prema svojim učiteljima. Čak da ga nitko i ne pita, intelektualac ne može odagnati od sebe pitanje tko su očevi njegovih mišljenja, stavova i postupaka. Što im je dužan, a za što su mu svi oni krivi?«, pisao je tada Zvonimir Berković Račanu i Sanaderu unaprijed čestitajući onome koji neće dobiti mandat: »Nemam takvog neprijatelja kojemu bih poželio dužnost hrvatskog premijera«.
Ništa se nije i neće ni 12 godina kasnije promijeniti. Hrvatska za premijera neće dobiti intelektualca. Zato i znamo što nas, bez obzira tko pobijedio 8. studenoga, čeka. Diletantija, status quo.
