Bio sam u logoru kod Brežica. Ondje se izbjeglice, zapravo zarobljenici, drže zatvoreni. Pred ulaskom u logor vide se oklopna vozila i vodeni topovi, u blizini su i naoružani policajci sa štitovima, šljemovima i pendrecima, a u logoru na zemlji sjede žene i djeca, od kojih su se neki od iscrpljenosti onesvijestili. Pokrivaju ih  folijom »da se ne pothlade«, svjedočio je na njemačkoj televiziji ARD Hans-Ulrich Jörges.

Glas mu je u tom trenutku počeo podrhtavati, oči se puniti suzama, a za njega kažu da nije baš poznat kao nježna i sentimentalna duša.

Nasreću, nije Zoran Milanović usporedio slovenski tretman izbjeglica u Brežicama sa zloglasnim Guantanamom već ugledni novinar i urednik »Sterna« koji nije krio da ga je sve duboko pogodilo i kao čovjeka:

»Te slike me i sada progone, a vjerujem da će me još dugo progoniti. To je sramota Europe, trebali bismo se svi stidjeti.« Nisu samo suze inače mačo nastrojenog Hans-Ulricha Jörgesa prenerazile njemačku javnost. Na temelju njegovih izjava prestižni »Frankfurter Allgemine Zeitung« zaključio je da takvo stanje u Brežicama  krši Ženevsku konvenciju.

Jednog dana, ako ne bude prekasno, svatko će se morati pogledati u ogledalo i reći samome sebi što je mislio, govorio i radio kada je izbjeglička kriza potresala Europu. To će biti jedino mjerilo koliko je tko od nas čovjek, jesmo li na prvom mjestu uljuđena bića i civilizirana društva. Oni koji u ovom trenutku to jesu, i koji čine sve da ih povijest po tome zapamti, kako ne bi bili noćna mora vlastite djece i  Hans-Ulricha Jörgesa, ne trebaju biti razočarani ako im njihovo opredijeljenje ne donese priznanje okruženja ili prolazne benefite poput onih izbornih.

Važnije i vrednije od toga svakako je činjenica da niti jedan svjetski relevantan novinar Opatovac nije usporedio s konc-logorom, da nitko od izbjeglica u Hrvatskoj nije zapalio šator, ali nije završio niti na goloj ledini pokriven folijom da se ne pothladi, da se nitko od službenih osoba, volontera, ljudi koji su im prilazili i svesrdno pomagali nije prema njima ponašao cinično, ponižavao ih kao manje vrijedne i nedostojne da nam priđu dalje od žičane ograde koju smo im namijenili umjesto dobrodošlice.

Slovenija nije izdržala ni dva dana izbjegličke krize bez optužbi kako Hrvati bacaju nesretne ljude u rijeke. Dokaz koliko je nespremna bila sočiti se s prihvatom ljudi na granicama bila je tragikomična odgoda jedne obične nogometne utakmice za čije osiguranje nije imala dovoljno policajaca.

Viđena očima trećih, Nijemaca, prozvana je kao »čistilište Europe«, one iste koja je zabrinuta da ih ti prljavci koji im stižu ne zaraze nekom opakom bolešću i ne uprljaju islamom njihovu katoličku vjeru, kao da su Sirijci Pizzarovi konkvistadori  bešćutno opljačkali i istrijebili Inke.

Ako takve laži nekima služe da bi dobili izbore, poput konzervativca Jaroslawa Kaczynskog u Poljskoj, ako na takvim lažima rastu Pegida i novovjeki nacizam u Europi, ako neki bolesni umovi zazivaju Hitlera, Pavelića i Breivika kao konačno rješenje za izbjeglice, onda se takvoj epidemiji gluposti treba suprotstaviti.

Prije nego li skončamo u Guantanamu. Ili Brežicama, svejedno.