Kakva smo mi to država!? – pita se prosječno normalni, obični svijet nakon još jednog u nizu salta mortale hrvatskog pravosuđa.

Slučajna država, u nekoj je prigodi odgovorio premijer Zoran Milanović. I bio ismijan, ali ne zato što je bio u krivu, jer Hrvatska naprosto nije država. Pokazalo se to i u slučajevima Ive Sanadera. Prvostupanjske presude nakon dugotrajnih suđenja za teške kriminalne radnje, od veleizdaje do korupcije, na višegodišnje kazne zatvora, čak kada su i pravomoćne, padaju na višim instancama zbog »proceduralnih grešaka«.

Ne radi se o izuzecima već o pravilu kada su u pitanju krupne zvjerke i veliki zločini koje traje već gotovo četvrt stoljeća, od ubojstva obitelji Zec do odluke Vrhovnog suda o puštanju Ive Sanadera na slobodu. Da se ne radi o slučajnosti već o paralelno uspostavljenom sustavu koji se temelji na postulatima zločinačke organizacije, mafije, zovite to čudovište koje poništava državu i smisao njezinog postojanja kako god hoćete (a smisao pravosuđa kao društvene institucije trebao bi biti »djelotvorni servis koji trajno skrbi za mogućnost svih građana da zakonitim sredstvima ostvaruju svoje životne ciljeve«), svjedoče brojni primjeri i jedinstveni obrazac koji se primjenjuje.

Zločin je evidentno počinjen, postoji šteta ili žrtve. Činjenično stanje utvrđeno, u nekim slučajevima postoji čak i priznanje aktera da su počinili krimen. Istraga provedena, tužba prihvaćena, presuda donesena, ne jednom i pravomoćno. I kada sve treba staviti ad acta, deus ex machina nedodirljive svete krave drastično mijenjaju smisao pravorijeka.

 Navodno u ime procedure, ali uvijek u korist zločina i zločinaca. Pravosuđe danas u Hrvatskoj nije servis koji skrbi za građane već taj posao obavlja za one koji su se mimo toga izdigli iznad države i koji su je rastočili do nepostojanja. Ili svoj posao ne znaju oni koji prvi donose katastrofalno loše presude koje se lako obaraju na »višim instancama« ili je problem u »višim instancama« iznad kojih je samo Bog. Ili oboje.

Pri tom nije bitno radi li se o ratnom zločinu ili pljački i korupciji. Pogledajmo, recimo, dvojicu nekadašnjih HDZ-ovih stranačkih drugova, a danas mrskih neprijatelja, Branimira Glavaša i Ivu Sanadera, koji je na vrhuncu svoje moći neformalnog gubernatora istočne Slavonije dao uhapsiti.

 Vjerojatno tada to za odvjetnicu Ive Sanadera Jadranku Sloković nije bio politički proces kao što je to ovaj u kojem je za stradanje svog klijenta optužila Jadranku Kosor. Ali ne i tadašnjeg ministra unutarnjih poslova i aktualnog kandidata HDZ-a za premijera Tomislava Karamarka koji je valjda bio neka druga vlast pokazavši se potom  kao »good guy« izbacivanjem te i takve Kosorice iz stranke.

Što je to ostalo na razvalinama ovih presuda palih iz proceduralnih razloga kojima Hrvatska prestaje biti uređenom i pravnom državom? Imamo žrtve, ubijene ljude, ali nemamo osuđenog krivca/e. Imamo opljačkanu državu, no pravno ne znamo tko je to učinio. Ni Glavaš ni Sanader jedinstvenom mudrošću hrvatskog pravosuđa trenutno nisu ni krivi, ni nevini, ali su po svemu sudeći zauvijek slobodni!

Ljudi su pobijeni, ali službeno nitko nije ubijen jer nikome za to nije presuđeno. Sve je pokradeno, ali pravno ništa nije ukradeno, jer nema pravomoćne i pravovaljane presude za tako nešto. Iz toga ničega što je bilo u ništa što se dogodilo, od tog nikoga tko ništa nije učinio, rađa se nova budućnost Hrvatske. U kojoj je nekima sve dozvoljeno i oprošteno. Pobratimstvo zločinaca u Novom zajedništvu.

Živjela NDH! Nepostojeća Država Hrvatska.