U Turskoj, Grčkoj, Makedoniji i Srbiji sve smo morali plaćati, od prijevoza do vode. Vrijedile su posebne cijene za nas migrante, i bile su dvostruko više nego za lokalno stanovništvo… Sve sam potrošio na putu od Turske do Srbije. U Hrvatskoj je sve bilo besplatno. Ovdje nam ljudi daju sve pa čak i svoje mobitele da se javimo obiteljima u Siriji, samo su neka od svjedočanstava izbjeglica reporteru »Večernjeg lista« koje najbolje raskrinkavaju pokušaj dijeljenja lekcija Hrvatskoj iz humanosti srpskog premijera Vučića i njegovih ministara Vulina i Ljajića.

Baš kao što i HTV-ova slika s graničnog prijelaza Horgoš pokazuje da tamo nema niti jednog jedinog izbjeglice, odnosno da je igrokaz za potrebe kamionskog rata i blokade granice Beograd istog časa i ukinuo.

Srpska posla, tako se to oduvijek zvalo. Premijer Zoran Milanović, koji je »u ime Bruxellesa« popustio, ponavlja da će, nastavi li se to sustavno, planirano i organizirano podrivanje Hrvatske, ponovno donijeti odluku u interesu hrvatskih građana i njihove sigurnosti. Bez da za to pita bilo koga izvan Hrvatske. Makar zbog toga izgubio izbore.

Na silu se naprosto mora odgovoriti silom, sve drugo je predaja. Ne brinu Milanovića toliko srpska posla Beograda s kojima je ionako mogao računati, pogotovo otkako ga proglašavaju idiotom i ustašom.

Za Milanovića su podlija i pogubnija ona srpska posla s hrvatske strane, HDZ-ove »konzultacije« s Budimpeštom i Beogradom.

U taj se scenarij odlično uklopio i HDZ-ov župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić zatraživši pismeno od premijera da na njegov teritorij ne pušta izbjeglice jer bi to moglo nanijeti štetu dubrovačkom turizmu.

To je onaj isti Dobroslavić koji je nedavno tražio skidanje Houllebecquovih »Elementarnih čestica« s repertoara Dubrovačkih ljetnih igara, jer je bio »upozoren kako se radi o autoru koji vrijeđa muslimane« a on želi zaštititi Dubrovčane islamske vjeroispovijesti!

Repertoar HDZ-ovih opstrukcija nastojanja da izbjeglička kriza postane nacionalno a ne izborno pitanje sve je širi i maštovitiji, od slanja vojske na granice do zatvaranje Prevlake a da tamo nitko nije ni došao.

Ne brine pritom Karamarka i društvo što je glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon upozorio mađarskog predsjednika Janoša Adera da njegova zemlja mora poštovati ljudska prava izbjeglica. Ne želi vidjeti predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kako Srbija i dalje zabija Hrvatskoj nož u leđa dok u New Yorku ugodno ćaska s kolegom Tomislavom Nikolićem.

Njima su draži Orban i Mađari, kojima su uostalom i prodali Inu za Sanaderova mandata, baš kao i Vučić i Srbi, kojima su obećali ćirilične ploče koje sada razbijaju u Vukovaru, dok se Glogoški i društvo  iz petnih žila bore za srpske kamione. 

Naprosto, njima su prijatelji svi oni koji su neprijatelji Zoranu Milanoviću. I Orbanu je Karamarko draži jer je bio ministar unutarnjih poslova kad je MOL hapio Inu, baš kao i Vučiću s kojim dijeli nacionalistički svjetonazor.

Ono što je središnjica HDZ-a dala kao svoj prilog izbjegličkoj krizi, Hebranga i Granića te dvije kištre jabuka, bolje da i nije. Mogli su poslati bar koji autobus, onako kao što znaju na dan izbora u Vrgorac ili pak na koncert u Čavoglave.

Kad već nisu, neka se barem pokriju ušima. Jer, ne mogu izbori i domoljublje nikada biti važniji od čovjekoljublja.