Ovo je borba za ljude, a ne glasove, promrmljao je sebi u bradu premijer Zoran Milanović pravdajući Vladinu odluku o uvođenju »solidarne naknade« od tri lipe po kilovatsatu.

U tom trenutku jasno se vidjelo da premijer s pravom ne vjeruje samom sebi u to što govori, baš kao što su njegove uši nisu povjerovale njegovom jeziku koji je još do prije neki dan kao mantru ponavljao kako se užasava populizma i kako neće u svom mandatu rezati svečane vrpce. No sve je preko noći u ime izbora otišlo k vragu, a Milanović bi mogao ostati zapamćen kao najjeftiniji političar koji se populizmu prodao i podao za samo tri lipe.

Jer, tih 200 kuna mjesečno koje bi na taj način bilo osigurano za 125 tisuća ljudi koji ne mogu plaćati električnu energiju, nije nikakvo ingeniozno rješenje ove Vlade već uvođenje novog nameta svima nama koji svakog mjeseca uredno potrošeno plaćamo HEP-u. Budući da je HEP javno poduzeće kojim upravlja Milanovićeva Vlada, postavlja se pitanje zašto ovu borbu za ljude a ne glasove nije platila iz dobiti tvrtke koja je u njezinom vlasništvu?

Zašto tih 25 milijuna kuna mjesečno potrebitima nisu većim prihodima, racionalnijim poslovanjem i uštedama ostvarili oni koji protekle četiri godine upravljaju HEP-om, a koje su postavljali ministri koje je postavljao premijer Milanović, najprije Čačić, jedanput, a onda Vrdoljak dva puta? Ili, zašto se tih 25 milijuna kuna nije dragovoljno iz svojih plaća odrekla  državna administracija s premijerom na čelu poručujući kako se bori za socijalno ugrožene ljude a ne za još jedan mandat u kojem će opet tri i pol godine uspješno raditi za sebe, a posljednjih šest mjeseci socijaldemokratski smjerno i kršćanski za sve one koji su ugroženi takvom vlašću ostali u potrebi?

Zbog toga bi Milanovićevo »Ovo je borba za ljude, a ne glasove« moglo ostati upamćeno kao legendarno iznevjereno predizborno obećanje Georga Busha starijeg »Read my lips: no new taxes« koje je Billa Clintona 1992. godine dovelo na vlast. Jer, ne vodi se iskrena borba za ljude tako da posežeš u džepove onih koji za njihovo siromaštvo i patnju nisu krivi i da to činiš ne pitajućih ih pristaju li na takvu oktroiranu solidarnost.

Stoga te pišljive tri lipe po kilovatsatu koje se na kraju pretvore u velikih 25 milijuna kuna, koji će opet otići u blagajnu HEP-a kojim njezin vlasnik, država, očigledno ne zna upravljati mijenjajući uprave kao čarape, imaju daleko veću specifičnu težinu od novčane. Moralnog potonuća onih koji vlastitu nesposobnost besramno proglašavaju borbom za ljude misleći valjda da smo svi mi kojima zavlače ruku u džepove u redukciji demokracije ostali iskopčanih mozgova. I da ne zaslužujemo ništa bolje nego i dalje živjeti u mraku.

Zato je i ovo predizborno uprizorenje Sherwoodske šume u kojoj se Robin Hood bori za prava siromašnih protiv pokvarenog i beskrupuloznog šerifa Nottinghama, samo predstava za malu djecu. I trajat će sve dok se logistički ne pripremi teren za raspisivanje ovih izbora visokog napona i još većeg rizika. A datum se odgađa, jer je i Milanovićevo hrabro srce, Little John Lalovac, zapeo u probadanju petoglave bankarske aždaje koja prijeti da će zaštitu od Robina i družbe tražiti od švicarske garde to jest Europske unije. A tu se ne radi o tri lipe već o osam milijardi kuna teškoj borbi za ljude a ne glasove. U Hrvatskoj, ne u Sherwoodskoj šumi.