Možda je uistinu strašna gnjavaža u životu doživjeti stotu, ali gospođa Josipa – Pepica Turk ima cijelo desetljeće za taj dan, a u subotu joj se ispunio rođendanski san. Napunila je devedesetu i tek tada je vidjela Zorana Milanovića prvi put.
Ne znamo voli li gospođa Pepica više »Bijelo dugme« ili Đoleta Balaševića, ali Zoki, legenda ta, čestitati rođendan stigao je baš, s cvijećem, vinom i bonbonnièreom »Kraš«. Mora da su se stanovnici Bujske ulice na riječkoj Kantridi u sparno ljetno poslijepodne dobro oznojili na svojim balkonima nagađajući kome je stigla automobilska ergela ta, mercedes, audi, BMW, a nije pir, ni Piranski zaljev, ne… I tada su vidjeli legendu tu, slobodotvorca, čovjeka tog, druga i borca, tada su i oni vidjeli Zorana prvi put.
A možda bi i on njih kao premijer vidio drugi put da se češće ukaže među vrelim neboderima u kojima se puk u nedostatku klime pokušava rashladiti propuhom te nekoj nonici bajaderama osvježiti i uljepšati rođendan. Može se to i populizmom zvati, kojeg se toliko užasavao Zoran Milanović za svog mandata, ali i sarma na plus 35 u dvosobnom stanu bolji je izbor od sushija i sashimija tune žute peraje u nekom mondenom restoranu.
Naravno da je izborna godina, pa će ovakvih izleta biti sve više, ali političari ovise o noni Pepici čak i kada im u lice moraju reći da im penzije neće biti veće. Neće, naravno, nakon nezaboravne subote gospođi Turk to smetati da opet glasa za Zorana Milanovića. Živeći u svome svijetu visoke politike, medija i PR-ova, mnogi od njih prebrzo zaborave na kojem su katu nekada stanovali, nesvjesni da im jedna ljudska gesta u tom i takvom okruženju nosi više od svih fraza i ekspozea.
Tako će eto uz malu pomoć marketinških stručnjaka još jedan inkognito posjet Zorana Milanovića Rijeci ne samo obradovati i pomladiti nonu Pepicu već i sa simpatijama biti dočekan među onima koji misle za njega glasati. I na koje računa mister Alex Brown, američki konzultant kojeg trenutno plaća Zoran Milanović kako bi ga subotnja slavljenica i svi mi mogli i drugi put vidjeti, legendu tu, kao premijera.
Zato nisu u pravu oni koji su zabrinuti je li se premijeru nešto dogodilo kada tri dana gotovo ništa nije zucnuo o Piranskom zaljevu, temi o kojoj sada svi znaju sve i što nam je činiti. Oni sigurno neće biti sretni kada čuju da Zoran Milanović nije otišao odraditi prekorednu šihtu u prostorije SOA-e ne bi li i sam otkrio što mu sprema slovenski kolega Miro Cerar već eto na Kantridi s gospođom u najboljim godinama jede kolače. Naime, oni misle da bi premijer trebao stalno nešto raditi i nečime razbijati glavu, bila to izvanredna sjednica Sabora i raskidanje arbitraže, bili to katastrofalni požari, bila to parada povodom 20. obljetnice »Oluje«.
I ne samo to! Morao bi o svemu što radi, misli i što će učiniti njih promptno izvještavati telefonom ili na mail, jer premijer mora biti upravo takvim kakvim su ga oni zamislili. Zato smo, da se dušebrižnici ne bi brinuli, objavili kako se ove subote Zoran Milanović družio s gospođom Pepicom, jer mu je ona znatno bitnija od Piranskog zaljeva. I da je dobro postupio! Razveseliti tako nekoga kome neće biti strašna gnjavaža u životu doživjeti stotu, uistinu je bitnije od dvije-tri kade morske vode.
Ako nekome to zvuči kao svetogrđe, neka najprije doživi 90.
