Foto V. KARUZA
Rijeka i Riječani koji se vole hvastati da su tolerantni, trebali bi se zamisliti: je li uistinu tako i što tolerancija uistinu jest. Performans Olivera Frljića i Marina Blaževića pokazao se zrcalom u koje treba duboko pogledati. U njemu se ne vidi samo sadašnjost, već i budućnost
Jaje bačeno u oko violinistice i razliveno po instrumentu kojeg su svirali Tartini i Paganini, stvarali Guarneri i Stradivari, kulturocid je ravan rušenju spomenika i bogomolja, paljenju knjiga i svitaka.
Teško da je u povijesti ljudskog beščašća negdje zabilježeno da netko na glazbu i onog tko mu je svira uzvrati takvom mržnjom i to na otvaranju jedne kulturne manifestacije. Ni na Divljem zapadu nisu pucali u glazbenike, »Don’t Shoot Me I’m Only the Piano Player«…
Otvaranje 12. riječkih ljetnih noći neće ostati zapamćeno samo po sramotnim reakcijama na kulturna događanja koja se ne mogu tretirati pojedinačnim incidentima, niti se njihovi akteri smiju javno titulirati aktivistima. Oni koji šamaraju publiku i jajima gađaju orkestar, baš kao i oni koji crtaju svastike po nogometnim stadionima, nisu nikakvi usamljeni huligani. Nasilje nikad nije i ne smije biti odgovor i mjera neslaganja s drugima i drugačijima, baš kao što se vandalizam ne može pravdati nikakvim demokratskim aktivizmom osim nacionalsocijalizmom. Onim u čije su ime spaljivane knjige, sada su valjda na red došle violine, a na kraju uvijek padaju glave.
Rijeka i Riječani koji se vole hvastati da su tolerantni, trebali bi se zamisliti: je li uistinu tako i što tolerancija uistinu jest. Performans Olivera Frljića i Marina Blaževića pokazao se zrcalom u koje treba duboko pogledati. U njemu se ne vidi samo sadašnjost, već i budućnost. Jer, ako čitanje uvreda i prljavština na vlastiti račun, u kojima se zaogrnuti sigurnošću anonimnosti natječu štakori svih boja i fela na internetu, može usred dana, ispred zgrade Kazališta, izazvati toliko provalu bijesa i agresije te fizičko nasilje, što onda mogu očekivati svi oni drugi koji dijele slične stavove. A koji nisu javne osobe, štoviše intendant i dramaturg Hrvatskog narodnog kazališta? Negdje na periferiji gdje žive, u gluho doba noći?
Hoće li i njih daviti kao mladića s naše naslovnice samo zato što su različiti i drugačiji ili umjesto jajima gađati kamenjem navodno u ime demokracije? Je li to ta tolerancija kojom se olako volimo pohvaliti dok teror manjine uzima maha i tjera strah u kosti? A većine nema nigdje da stane ispred Kazališta koje nam otvara oči i upozorava da snošljivost nije isto što i tolerantnost te je samo pitanje vremena i dana kada će ti isti koji šamaraju, dave i katapultiraju umjesto pomidora i grota u ruke uzeti kalašnjikove. Čim im ih onaj koji unutrašnje neprijatelje štanca na tekućoj traci ponudi. Besplatno.
Ako je većina zaista većina, a manjina samo bučna i agresivna manjina, onda treba ustati i stati ispred vlastitog orkestra. I umjesto nesretne violinistice, u ime glazbe, kulture i tolerantnosti primiti to jaje u vlastito oko. I vratiti ga nazad falsifikatorima koji bi htjeli da im se svira po njihovim notama. A nemaju muda političare jajariti za dana već iz tamne sačekuše oskvrnuvši pri tom violinu.
Ne, osim mladića s naslovnice koji se digao i licem suprotstavio brojnijima i jačima od sebe iako nije policajac s Markova trga, nije bilo nikoga tko je tog dana u Rijeci ustao. »Pa što sve to Frljiću treba«, vjerojatno su promrljali sebi u brk oni koji bi ruku u vatru stavili tvrdeći za sebe kako su tolerantni. Ne, sve ovo zaista Frljiću ne treba, on može kazalište raditi bilo gdje u svijetu, sva će mu vrata biti otvorena.
Ovo sve treba svima onima koji su zaboravili da u povijesti nisu svinje bili oni koji su ubijali, već oni koji su to šutke gledali.