Milanoviću i Karamarko, svjetonazorska su pitanja važna, upozoravaju dvojicu pretendenata na premijerski tron građani Hrvatske sudeći prema istraživanju agencije Ipsos Puls za Dnevnik Nove TV.

   Čak 54 posto ispitanika od njih 600 izjasnilo se kako im je svjetonazor osobe bitna stavka prilikom odlučivanja za koga će glasati, dok to nije bitno za njih 42 posto. No što je to, kakav je i u čemu se razlikuje svjetonazor Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka?

Kako se mjeri, uočava i vrednuje? Uostalom, kako biste vi iščitali i formulirali »opći nazor o svijetu, svjetozrenje koje obuhvaća najviša životna načela« te dvojice prema definiciji Hrvatske enciklopedije? Jer, »svjetonazor pretpostavlja kontekst u kojem se na temelju neke slike svijeta odlučuje o bitnim pitanjima značenja i smisla svijeta«.

   Kontekst Zorana Milanovića još nigdje nismo imali prilike iščitati već ga pabirčimo iz njegovih PR-ovskih izjava novinarima, u pravilu svađalačkih intervjua i verbalnih nadmetanja s nedoraslim suparnicima na saborskim aktualnim satovima. Puzzle, lego kocke i vrtnja Rubikove kocke.

   Tomislav Karamarko svoju je sliku svijeta iznio u svom »Antikomunističkom manifestu«, vjerojatno napisanom uz pomoć nekog ocvalog sveučilišnog profesora kojem je prostata nadišla mozak.

Smisao njegovog svijeta je konačni obračun u ime Tuđmana sa svim boljševicima, Jugoslavenima i udbašima u trenutku dok ga neki proglašavaju udbašem koji bi valjda trebao lustrirati samog sebe kada dođe na vlast!

   Kako onda ustanoviti kakva je slika svijeta i što je u glavama onih koji će odlučivati o bitnim pitanjima značenja i smisla svijeta u kojem ćemo živjeti pod vlašću Zorana Milanovića ili Tomislava Karamarka?

Samo naivni mogu vjerovati da se to da iščitati iz eventualnih sučeljavanja ove dvojice čije jezičenje uživo ipak nije ono što se u njemačkoj filozofiji nazivalo Weltanschauung. Odgovor ipak valja potražiti u vlastitoj biblioteci, kod autora čiju će šestu obljetnicu smrti 9. lipnja obilježiti najvjerniji štovatelji njegovog djela, uma i dobrote.

   Zvonimir Berković je prema vlastitom priznanju htio posredovati između hrvatske političke klase i Shakespearea, ali nije bio dovoljno inspiritivan, kako je zapisao u uvodu svoje knjige »Pisma iz Diletantije«.

   »Gospodo, gdje su knjige? Vaše knjige, naravno! Vi se nudite za vođe, a ne pružate narodu na uvid svoje misaone dlanove, iz čijih bismo crta svi mi mogli iščitati kakva nas sudbina očekuje pod vašim vodstvom«, pisao je uoči izbora 2003. godine prethodnicima Milanovića i Karamarka, Ivici Račanu i Ivi Sanaderu, javno išćući da se svjetonazorski očituju.

Nije bio je taj Berk klasični filozof već višestruko talentirana oaza slobode kojoj, to sada moramo priznati, nije nedostajalo ni vidovitosti:

   »U ponašanjima vas dvojice vidljive su neke crte koje su nesvojstvene intelektualcima. Recimo, vaš odnos prema svojim učiteljima. Čak da ga nitko i ne pita, intelektualac ne može odagnati od sebe pitanje tko su očevi njegovih mišljenja, stavova i postupaka. Što im je dužan, a za što su mu svi oni krivi?« Pisao je tako taj epistolarni kroničar Lijepe Naše Diletantije te 2003. godine Ivici Račanu i Ivi Sanaderu predviđajući ovu 2015. Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. Sve je isto kao i tada, samo smo se pomakli unazad.

   Svjetonazorski.