Veljko Marić, nekadašnji hrvatski branitelj, nakon više od pet godina provedenih u srbijanskim kaznionicama, izdržavanje kazne nastavit će u Hrvatskoj. I to je u ovom trenutku najvažnije. Čovjek narušenog zdravlja koji se, prema vlastitom priznanju, umorio govoreći da nije kriv za zločin za koji je osuđen na 12 godina zatvora, jučer je doživio satisfakciju za sve što je propatio. Bit će bliže svojoj obitelji, imat će bolju zdravstvenu skrb i vraćena mu je nada da će jednog dana ipak uspjeti dokazati svoju nevinost. Naime, osuđen je za ubojstvo Petra Slijepčevića u Grubišnom Polju 1991. na temelju iskaza dvojice pripadnika neprijateljskih formacija.
Veljko Marić sigurno neće zaboraviti taj dan 2010. godine kada je, ništa ne slutivši, vozeći svoje autoprijevozničke ture, uhapšen na graničnom prijelazu Bugarske i Srbije. To razdoblje do jučer sigurno je nešto najgore što mu se dogodilo u životu, jer »nije lako biti hrvatski branitelj u srbijanskom zatvoru«. Iako ostaje u zatvoru, odahnuo je jer više ne strepi da se preko njegovih leđa vode politička prepucavanja Zagreba i Beograda.
Iako je Prizivni sud u Beogradu formalno donio odluku kojom se Mariću odobrava izručenje Hrvatskoj, sigurno da bez politike i tihe diplomacije ovaj slučaj ne bi dobio ovakav rasplet. Premijer Zoran Milanović neće se i ne smije hvaliti da je cijeli slučaj, koji je počeo u mandatu Vlade Jadranke Kosor, osobno preuzeo u svoje ruke. No, evidentno je Milanović namjerno preskočio i šeficu diplomacije Vesnu Pusić te posljednjih mjesec-dva intenzivirao razgovore sa srbijanskim kolegom Aleksandrom Vučićem kako bi ubrzao povratak Veljka Marića u Hrvatsku. Sasvim sigurno da je premijer imao i dobar argument u rukavu, a to je tridesetak u Hrvatskoj osuđenih osoba kojima je hrvatsko pravosuđe omogućilo da kaznu odrade u Srbiji. Vjerojatno mu je onda kao nagrada došao i ovaj »timing« Marićevog povratka u Hrvatsku, neposredno nakon što je sjeo za stol s vođama prosvjeda u Savskoj koji su mu, kao i oni koji ih guraju u prvi plan, nabijali na nos slučaj Veljka Marića.
Njegovim izručenjem pao je i posljednji imalo uvjerljiviji argument da se ova vlast unatoč legitimnih i demokratskih izbora proglašava nenarodnom, neprijateljskom. Milanović je tako u samo dva dana razoružao bivše branitelje bilo kojeg potencijalno suvislijeg razloga za nastavak prosvjeda. Ispunio je obećanje i primio ih na sastanak u Vladu ostavivši razgovor otvorenim dok god to bude potrebno. Iako su na susret s njim došli u svečanim odorama, ne zbog toga što su tu prigodu doživjeli kao svečanost, već da ga podbodu onom otrovnom iglicom »gdje si ti bio dok sam ja ratovao«, premijer nije uzvratio svojim voljenim oružjem, ironijom i sarkazmom.
Nakon povratka Veljka Marića, Milanović je sa sebe i svoje Vlade skinuo posljednju stigmu da im nije stalo i da nisu ništa učinili za nekadašnje branitelje, pogotovo kada je njihovo dostojanstvo u pitanju. Zato ovu dobru jučerašnju vijest ne bi trebalo iskoristiti i tumačiti bilo čijom pobjedom, već se radi o čistoj »win win« situaciji. Veljko Marić je u Hrvatskoj i nitko više nikada ne bi trebao na sličan način završiti u tuđem zatvoru. Prosvjednici su ostvarili svoj veliki cilj i dostojanstveno mogu otići kući. Nitko ne želi živjeti u strahu i strepjeti da se ne ponove nedavne mučne i opasne slike iz metropole. A o svemu ostalom može se i treba razgovarati. Dostojanstveno.
