Josipović svoju stranku čije ime još uvijek taji pozicionira u lijevi centar, a među članstvom vidi »mlađe ljude i ljude koji su se etablirali«. Na kojim će programskim odrednicama okupiti taj »toblerone« konglomerat anonimnih mladoturaka i veterana-otpadnika, te kako misli pobijediti na parlamentarnim izborima u manje od godinu dana, Josipović za sada ne govori. Ili nema što reći osim da će uz sebe postrojiti nezadovoljnike Zoranom Milanovićem i njegovim SDP-om.

   U tom nemuštom »Hrvatska nije učinila reforme i probleme koje imamo ne možemo rješavati na način na koji smo to dosad činili« kriju se zablude ne samo buduće Josipovićeve stranke, već i svake opcije koja za sebe tvrdi da je socijaldemokratska. Jer, Josipovićev »novi SDP« od Milanovićevog će se razlikovati samo po vođi, odabiru igrača i taktici, a ne po suštinskom pristupu igri. Čak i ideološki, u odnosu prema Karamarku i HDZ-ovom naslijeđu, Domovinskom ratu, »šatorašima«… neće biti odstupanja od Račanove crte politike »lijevog tuđmanizma« koji svesrdno upražnjava i »liberal« Milanović.

   Socijaldemokracija će u Hrvatskoj i nakon krštenja Josipovićeve stranke i dalje biti tek ukras demokracije, a ne stvarna alternativa i protuteža sve rigidnijem povratku u prošlost. Josipović naravno Karamarku nema što drugo reći, nego što mu je već rekao Milanović, pa glasove neće uzimati desnoj koaliciji već onoj kojoj je i sam nekada pripadao, Kukuriku. Da bi u tome bio uspješan, morat će u nemoguću misiju, uvjeriti birače da bi bio bolji premijer nego što je bio predsjednik. A Banski dvori su ipak zahtjevnija funkcija od Pantovčaka.

   Koliko god se Josipović neslagao s Milanovićem, koliko god neučinkovita SDP-ova vlada bila teret njegovom izbornom porazu, za njega si je sam kriv. Ponajprije zbog iznevjerenog programa Nove pravednosti koji je ostao mrtvo slovo na papiru, baš kao i Milanovićev Program 21. Također, milijun glasova koje je dobio u gubitničkom srazu s Kolindom Grabar-Kitarović, varljiv su i mrtav kapital kada su parlamentarni izbori posrijedi. Oni su rezultat plebiscita duboko podijeljene Hrvatske čiji će rasap na ljevici, nakon formiranja Josipovićeve stranke, uz SDP i ORaH, isključivo ići u korist monolitnog HDZ-a i pripadajućih mu satelita.

   Teško je povjerovati da će Josipovićevi »mladi i etablirani« u relativno kratkom roku do izbora uspjeti kadrovski i organizacijski parirati na dvije fronte, kontra Milanovića i kontra Karamarka, te polučiti neki veći uspjeh od toga da svome šefu osiguraju saborski mandat. I povijest političkog otpadništva u Hrvatskoj pokazuje da gotovo nitko tko se rastavio s matičnom strankom nije uspio u svom »come backu«, osim Stjepana Mesića.

   Vjerojatno se i Ivi Josipoviću, kao i mnogima prije njega, teško oprostiti od politike nakon što im birači okrenu palac dolje. Njegov poraz na predsjedničkim izborima nije lagani »knock down«, već klasični nokaut, jer je u odnosu na Kolindu Grabar-Kitarović bio apsolutni favorit. Njegovo je pravo vjerovati da se ponovno može osoviti na noge, dok ga neumoljivi suci definitivno ne pošalju u kut.

   Možda tako grogi, zajedno s Milanovićem, shvati da su njih dvojica najzaslužniji što ljevica svo ovo vrijeme nikako ne uspijeva pogoditi desnicu u bradu.