Sanjam Manhattan u Rijeci, iako znam da to neću doživjeti, poručio je u jednom od svojih posljednjih intervjua Novom listu Zdravko Ćiro Kovačić. A njemu je, kao i uvijek, prethodilo kratko pisamce vlastoručno potpisano crnom tintom.

Šjor Ćiro je imao javno potrebu progovoriti o strategiji razvoja voljenoga grada i pitao je za savjet kako to dobronamjerno učiniti. Ne samo polaskan takvim povjerenjem, divio sam se toj energiji i volji koja niti u 88. godini ne odustaje od društvenog angažmana, kao i lucidnosti iznijetih stavova.

Na prostoru bivše Ine, skladišta Metropolis, Delte, Porto Baroša imamo prostor za jedan novi i moderni grad. To može biti riječki Manhattan, ostao je njegov nedosanjani san kao oporuka i baština generacijama koje dolaze.

   Baš kao i tabla Sušak – Rijeka na prilazima gradu, barem na Mrtvom kanalu kraj Kazališta, na Plumbumu i Orehovici… Volio je razmjenu mišljenja, priznavši u povjerenju da je sve manje onih koji ga razumiju, s kojima može razgovarati.

A uvijek je imao nešto za reći. I često su ta pisma s poznatim autografom stizala u redakciju. Kada ih sada iščitavam, otkriva mi se mala tajna da je šjor Ćiro uz sve što o njemu znamo kao vrhunskom sportašu, nositelju olimpijskih i inih medalja, gospodarstveniku infišanom u »Jugoliniju«, dobrom duhu Sušaka, antifašistu od mladenačkih dana do posljednjeg daha, negdje duboko u duši bio i novinar.

Ta gromada ljudskosti, poštenja, dobrohotnosti i uzoritosti, bio je i kolega! Od ilegalne partizanske štamparije u šumi i »Primorskog vjesnika« preko »Sušačke revije« do posljednjeg objavljenog slova.

   Marljivo i neopazice ispisivao je Zdravko Ćiro Kovačić godinama svoj opus i u ovim novinama, javljajući se uvijek kada je bilo potrebno javno reagirati. Radilo se o »ispravku krivog navoda« kada bi netko napisao da je književnik Ödön von Horvath rođen u Rijeci a ne na Sušaku ili pak o povijesnim činjenicama kada je na novovjeko buđenje aveti ustaštva iz prve ruke svjedočio o NDH, »najvećem zlu Hrvatske u njezinoj povijesti« i karakteru Pavelićevog režima.

   Nije šjor Ćiro propustio zabilježiti niti one tužne trenutke kada su s ovog svijeta odlazili njegovi Primorjaši i Primorjašice ili pak prijatelji i drugovi kojima je, poput njegovog, srce krvarilo za nerazumno uništenim divom, brodarom svjetskog glasa »Jugolinijom«, kao što je to bio njezin dugogodišnji direkotor Frane Valentić:

»U mirovinu Valentić je otišao bez bogatstva, sa stanom u Rijeci i starom kućom u Pagu«, imao je potrebu te 2006. napisati šjor Ćiro nakon obavljene privatizacijske i započete sanaderovske pljačke stoljeća. I političarima je imao što za reći, otvoreno i u lice sasuti istinu kako je »Rijeka HDZ-u uvijek bila trn u oku«, poručiti kako »Jadroliniju ne treba dirati« ili zavapiti nad devastacijom svog Sušaka: »O, mili grade, Sušaku stari, živiš samo u pjesmi…«.

   Prolila se tinta i pisma Zdravka Ćire Kovačića neće više stizati na našu adresu. No njegov život je bio život pobjednika i tako ga je živio do kraja, u skladu s tri puta datom olimpijskom zakletvom i geslom »Brže, više, jače«, kako je i naslovljena njegova autobiografija.

Dječak koji je proplivao kada ga je otac sa sedam godina bacio u more kraj Hotela »Jadran« odavno je u Kući slavnih. Član »Victorije« 82 godine proslavio je obje titule prvaka države, onu davne 1938. i ovu prošlogodišnju njegovog »Primorja 08«. I rijetko se koji čovjek na ovom planetu može pohvaliti bogatstvom življenja i dostojanstvom Zdravka Ćire Kovačića.

   Adio, šjor Ćiro! I hvala vam za svaku riječ.