I want you for army, uperenog pištoljprsta u vas pokazuje lik urokljivih očiju i kozje bradice. Samo ovog puta to nije Uncle Sam, na njegovom cilindru nisu Stars and Strips, plakati nisu izljepljeni od New Yorka do San Francisca. Niti je neka od kataklizmi 20. stoljeća pred vratima.

   Ne, vašu djecu imperativom domoljublja u vojsku ne tjeraju SAD i Barack Obama već je prst uperen s Pantovčaka! Obavezni vojni rok za vaše sinove, a, zašto ne, i kćeri, upornošću dabra zagovara predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović. »Želim te u obaveznoj CRO vojsci«, pokazuje KGK kažiprstom na vaše dijete i, budite sigurni, da u vašoj kući imate ročnika čim uslijedi smjena vlasti u Banskim dvorima.

   Zato, čuvajte najbolju rakiju za taj sretni dan kada ćete na diku i ponos ispraćati svoje čedo na odsluženje obaveznog vojnog roka dok će žice tamburice sviriti »Mila majko, ti ne roni suza…«. A cijela ulica, prijatelji i rodbina sretnika ispraćati da se obuči kako ako treba i život dati na braniku Domovine od svih ugroza. Poglavito zbog »pogoršane sigurnosne situacije zbog islamskog terorizma, kao i jačanja hladnoratovskog sukoba Zapada i Rusije zbog krize i rata u Ukrajini!«.

   Jurišne trube s Pantovčaka i iz istog stožera pokrenuta ofenziva za ponovnom militarizacijom hrvatskog društva, ne samo na vojnom već i kulturnom, obrazovnom, ideološkom i svakom drugom planu, možda su u 21. stoljeću neočekivan ali i logičan slijed i nastavak ratničke politike koja ih je i izrodila. Valjda su samo naivčine i nepopravljivi idealisti mislili da nakon krvavog rata, žrtava, raseljenih i izgubljenih, slijedi mirnodopsko vrijeme. U kojem će se uz dužni pijetet i vremenski odmak o tom nesretnom razdoblju pisati povijest, dok će glavnina prionuti obnovi i stvaranju sretnijeg i prosperitetnijeg društva.

   Ulaskom u NATO, čiju obljetnicu slavimo, valjda je, uz vrsne profesionalce iznikle iz rata i na njegovim tekovinama školovane, i svaka pomisao na neku novu agresiju otklonjena. Mislili smo da je pet odnosno osam godina do definitivnog okončanja rata dovoljno dugo razdoblje da svojoj djeci ne moramo u nasljeđe ostaviti pušku i uniformu, osim ako oni to kao svoju profesiju ne požele. Zato se u rat i išlo.

   No, prevarili smo se. Uncle Sam u liku predsjednice poželio je prijeteći prstom opet provoditi mobilizacije, dok se na ulicama u ratnim odorama postrojavaju veterani. Oni isti koji u izostanku vanjskog neprijatelja i nekadašnjih pobunjenika proizvode nove proglašavajući domaćim izdajnicima nekadašnje suborce i stradalnike Domovinskog rata kojeg proglašavaju svetinjom. A sebe njegovim moštima. Koje bi budući regruti rođeni poslije njega morali čuvati kao zjenicu oka svoga!

   Teško je proniknuti u motive koji majku i ženu mogu ponijeti, čak kada i postane vrhovnom zapovjednicom ili NATO kaplaricom, da svojoj i tuđoj djeci mimo njihove volje gurne sredstva za ubijanje u ruke. Nevjerojatno je da se u sveopćoj militarizaciji društva koja je na djelu ne čuje niti jedan slabašan glas protiv. Protiv oružja, protiv regrutiranja, protiv uniformiranja, protiv olova u glavi. Koji se čuo čak i u omrznutoj JNA i socijalističkoj Jugoslaviji u kojoj se zbog priziva savjesti znalo i robijati. I koja se raspala zbog armije koja je pojela vlastite građane.

   I tako, dok iščekujemo zapovjed hoće li vojna parada ove godine biti u Kninu ili Zagrebu, možemo samo sjesti na cestu i zapjevati Lennonovu:

   All we are saying is give peace a chance…