Je li to taj otok s piratskim blagom kapetana Flinta, mogao je jučer pomisliti neupućeni putnik namjernik čija je destinacija bio Rab. Toliko blistavih limuzina i pratećih automobila ne pamte se ni za tradicionalne srpanjske Rabske fjere kada je otok zaista »full of life«, a kamo li za otužnih zimskih dana kada do mora putuje samo onaj koji mora.

   A morali su. Premijer Zoran Milanović naprosto je morao pustiti u probni rad sustav sanitarne odvodnje i baciti oko na završne radove na državnoj cesti D-105 Lopar – Rab. Ipak su ta kanalizacija i pročistač vrijedni 65 milijuna kuna, a i kilometri novog asfalta dobrodošla su podloga za čisto i brzo hvatanje povjerenja birača. A Rab je jedna od posljednjih provjera SDP-ove forme za parlamentarne izbore, jer se ovdje u nedjelju na Dan žena održavaju prijevremeni izbori.

   Zato je na kraljev gambit promptno morao odgovoriti i pretendent na naslov Tomislav Karamarko koji se, nakon gospodarskog gombanja u Westinu uz bjelosvjetske sekundante, također spustio do obale. I tako su Jadran, to more mira i otvorenosti koje spaja a ne razdvaja, i Rab mogli ući u povijest kao mjesto susreta nepomirljivog dvojca koji se izbjegava i u mislima.

   Ipak su to obavili džentlmenski. Premijeru je pripala matineja, a izazivaču poslijepodne i stranačka projekcija u Kinu Rab, tako da su se eventualno mogli mimoići trajektima, negdje oko 15 i 15, na pola puta između Stinice i Mišnjaka. Bilo bi i to dovoljno da se Posejdon uzbudi.

   Neočekivano, nisu samo lokalni izbori 8. ožujka u Rabu, gdje su SDP-ova i HDZ-ova koalicija tradicionalno izjednačene brojem glasova, pa bi svaki detalj mogao presuditi, došli u prvi plan. Milanović je odlazeći s otoka bacio rukavicu izazova Karamarku najavivši raspisivanje referenduma o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika na Jadranu!

   – Idemo na referendum! Sada ja kažem da idemo na referendum, da vidimo želimo li eksploataciju sirovina zbog kojih se vode ratovi u svijetu, ispalio je premijer koji je s gnušanjem odbacivao mogućnost svih dosadašnjih referenduma.

   Radi li se tek o Milanovićevom ćorku iz rapskog samostrela i predizbornom mućku, ostaje da se vidi. No, svakako takve krucijalne odluke koje ne obavezuju i zadužuju samo aktualnu vlast već i onu koja dolazi, štoviše generacije kojima ćemo u baštinu ostaviti sve benefite moguće ekspoloatacije nafte u Jadranu, ali i ekološke posljedice, zaslužuju širu raspravu od one između dva-tri ministarstva. I kompetentniju odluku od one, dnevnopolitički podložne, jednog premijera, jedne Vlade i eventualno jednog saziva Sabora.

   Stoga bi Karamarko ovoga puta trebao uhvatiti Milanovića za riječ i inzistirati da se referendum održi, radilo se o šali ili ne, baš kao što je ovaj bio tvrdoglavo upro da ostvari predizborno obećanje Kolinde Grabar-Kitarović i preseli je u Visoku. Ako referendum padne, a Karamarko prođe, njegovu Vladu ništa neće obavezivati. Ako se ipak odluči bušiti i posreći se, sve će zasluge pripasti njemu. A tada će on birati termin kada će doći na Rab i urbi et orbi obznaniti s otoka da je crno blago nađeno. I pjevat će se dugo u noć ona mornarska Flintovih drugara: