Zoran Milanović išao je na boks jer nije imao hrabrosti otići u Domovinski rat, poručili su prosvjednici iz šatora u Savskoj 66 obilježavajući svojih prvih 100 dana ilegalnog logorovanja u metropoli izrazivši spremnost da ako zatreba tu ostanu i tisuću dana.

   A trebat će, jer osim već poznatog mrcvarenja ministra branitelja Predraga Matića, te sve češćeg voodoo rituala s premijerom, Glogoški, Klemm, Deur i društvo šire svoju djelatnost. Tako su pod šatorom imali bilateralne razgovore s udrugom »Blokirani«, te predstavnicima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Jučer su izrazili i podršku Željku Sačiću protiv kojeg je ŽDO u Zagrebu podigao optužnicu za ratni zločin odnosno zataškavanje zločina u Gruborima.

   Istodobno je onaj kojega je Glogoški nazvao izdajnikom, pomoćnik ministra branitelja i nositelj inicijative »Ja ne mrzim« Bojan Glavašević sudjelovao u Rijeci na manifestaciji obilježavanju Dana sjećanja na holokaust i sprečavavanja zločina protiv čovječnosti poručivši:

   – Zaista ne mislim da itko osjeća mržnju, mada me vođa prosvjeda Đuro Glogoški nazivao izdajnikom. No, ja to odbijam prihvatiti kao nešto što on doista misli. Ovo je situacija koje ćemo se vjerojatno nerado sjećati, ali sve to ipak nije prepreka da surađujemo i imamo normalne i kvalitetne odnose u budućnosti.

   Uistinu, teško da se netko može dobro osjećati ili bilo kako objasniti stranom putniku namjerniku što se to zbiva usred glavnoga grada. U papagajsko ponavljanje kako ova vlast ugrožava braniteljska prava, a da niti jedan od obespravljenih i zakinutih nije pod taj svod stupio i vlastitim primjerom to dokazao, ne vjeruju ni oni koji već 100 dana to izgovaraju kao mantru. Mnogi su mislili da će završetkom predsjedničkih izbora završiti i sezona kampiranja pred Ministarstvom branitelja. No biti političkim subjektom i medijskim predmetom zanimanja postalo je akterima prosvjeda privlačno, pogotovo nakon što ih je u izbornoj noći prve posjetila novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

   Osim benevolentnog Glavaševića o fenomenu Savske 66 progovorila je u svom eseju »Parajezične formacije sa Savske ceste« i Slađana Bukovac (Radio Gornji Grad) prisjetivši se knjige »Maske za masakr« novinara i publicista Paola Rumiza koji tvrdi kako je »rat u bivšoj Jugoslaviji, jednako kao i rumunjska revolucija, bio rat ruralnog protiv urbanog«, dok o zbivanjima u Savskoj kaže:

   – Organizatori okupljanja pod Šatorom u Savskoj, Đuro Glogoški i Josip Klemm, izdajnici su po ugledu na Knuta Hamsuna. Oni ne izdaju ime zemlje ili njezin teritorijalni integritet, već njezinu osnovu ideju. Jer iza hrvatske države, osim zamisli da će to biti zemlja u kojoj su građani ravnopravniji nego što su to bili u Jugoslaviji, stoji i želja da to bude zemlja koja slijedi zapadnoeuropske vrijednosti. Kako su Klemm i Glogoški izrazito protiv ideje ravnopravnosti, kao i protiv ideje građanske države, a zapravo i protiv ideje demokracije kao takve (nedopušteno zauzimaju javu površinu, kako bi nasilno smijenili ministra, a potom i premijera vlade), oni otjelovljuju, s neznatnim modifikacijama, sve ono protiv čega se Hrvatska u ratu u koji je silom prilika morala ući borila.

   Što se tiče »širenja djelatnosti«, ustajući nakon izvršne i protiv sudske vlasti koja se usudila procesuirati »njihovog« Željka Sačića, moglo bi se samo dodati da je Savska 66 nakon svojih prvih stotinu dana istaknula svoju ambiciju da jednog dana preraste u Ministarstvo istine.

   A mislili smo da su Orwell i 1984. daleko iza nas.