I sama najava da bi se IDS mogao povući iz Kukuriku koalicije na sljedećim parlamentarnim izborima rezultirala je očekivano. Premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović pristao je na sve uvjete koje su mu Jakovčićevi nasljednici postavili ne bi li IDS na svom Saboru 14. veljače ostao dio bloka koji se nada da kastavski sporazum može biti dobitna kombinacija i 2015. godine. 

  O tome koliko je realno da država na rubu bankrota financira drugu cijev tunela Učka ili dovrši istarski ipsilon od Pazina do Matulja, može se raspravljati. Nije Istra svih ovih godina bila zapostavljena kada su investicije u pitanju u odnosu na ostatak Hrvatske, svjedoči to i gradnja pulske bolnice, bez obzira bili na vlasti HDZ ili SDP. Upravo je Jakovčić spretno i diplomatski vješto vodio Istru do najprosperitetnije hrvatske regije, ucjenjujući desne i suprotstavljajući se lijevim vladama, poput Račanove, kada bi na bilo koji način autonomija Istre bila u pitanju. 

  »Apsolutno, Istra regija, to je oduvijek bio naš uvjet za sve, poručio je aktualni šef IDS-a Boris Miletić potvrđujući da će Milanović skupo platiti cementiranje političke fronte na čijim je krilima dobio premijerski mandat. Prevedeno to znači da će svoju podršku IDS uvjetovati time da se o svemu bitnome što se tiče poluotoka, od Brijuna Rivijera hotela do budućeg ustroja lokalnih samouprava, ne odlučuje na Markovu trgu već u Puli odnosno Pazinu. Bila bi to decentralizacija da upravo Milanovićeva Vlada nije centralističkim izmjenama Zakona o brdsko planinskim područjima, u ime državnih ušteda, srezala novac lokalnim samoupravama u kojima je SDP na vlasti, prije svega Gorskom kotaru, što je naišlo i na burno negodovanje stranačkog članstva. 

 Dakle, Milanović je prisiljen za opstanak Kukuriku koalicije IDS-u dati ne samo pruženi prst već i cijelu ruku, a da ne zna koliko mu ta podrška u konačnici može donijeti ili zadržati mandata u ionako tradicionalno lijevo orijentiranoj 8. izbornoj jedinici. Nakon gubljenja Pantovčaka Milanović pokušava ostaviti dojam monolita u vladajućoj koaliciji i privući što je moguće više stranaka lijevog centra ne bi li na taj način parirao Karamarkovom bedemu koji je Kujundžićevim porazom praktički pokrio cijeli desni spektar. Zato mu ni cijena koju za to plaća nije bitna iako nema nikakve garancije da IDS već sada nema pripremljen plan B, onaj ako HDZ dođe na vlast. 

  No Milanović si je sam zakomplicirao život, pa sada poput kanadera gasi požare malo tamo, malo ovdje. Populistički potez s tečajem »švicarca« i oprostom sitnih dugova želi se svidjeti »širokim narodnim masama«, dok istodobno damping političkim ustupcima nastoji zadržati privid jedinstvene ljevice kojoj je i dalje na čelu. Način na koji to čini pokazuje samo da ništa nije naučio iz »Josipovićevog poučka« koji se pet godina trudio svidjeti svima, da bi na kraju utakmicu izgubio među svojima, na domaćem terenu, u Zagrebu i PGŽ. 

 Teško je sada nakon tri godine bez ijednog opipljivog i općepriznatog rezultata ove vlasti i političkog šaranja vođenog isključivo egom šefa Kukuriku koalicije, posložiti svoje redove a da to sliči na organiziranu vojsku spremnu pobijediti. Od otvorenog sukoba s Jakovčićem, kojeg samo što nije spremio u zatvor, Milanović je reterirao šaljući ga u sigurnost Europskog parlamenta. 

  Ne zna bi li piškio ili kakio, rekao bi Sanader. Pa malo kuka, malo riče ne bi li ostao u sedlu. Dok IDS trlja ruke.