Ljudi provociraju, a onda se dogodi zlo, nije li lakše uopće ne provocirati. 

   Ne, ovo nije izjavio Jusuf al Karadavi, utjecajni egipatski pravnik i muftija, koji vodi Svjetsku uniju muslimanskih ulema sa sjedištem u Dohi, baš kao niti iranski ministar vanjskih poslova Mohamad Džavad Zarif povodom novog broja tjednika »Charlie Hebdo« na čijoj je naslovnici karikatura proroka Muhameda koji plače i drži natpis »Je suis Charlie«. I koji je izazvao novi val nasilja i terora. To je poruka odaslana s prosvjeda koji je u subotu uvečer Opus Dei organizirao ispred riječkog kazališta uoči još jedne izvedbe predstave »Hrvatsko glumište«. I koju je izgovorio rektor ovdašnje Bogoslovije Sanjin Francetić koji smatra da ta predstava vrijeđa osjećaje vjernika, iako je nije odgledao, te da se radi o provokacijama sličnima onima u Parizu! 

   Treba li nakon fetve i kazna biti ista, odlučit će neka nova braća Kouachi. Potencijalno opet uz »kalašnjikove«, dok će, umjesto »Allahu Akbar«, svoj zavjet i zakletvu zapečatiti velikim bijelim križevima. Ili netko možda sumnja da ono što se dogodilo u strogo čuvanoj francuskoj metropoli, nije moguće u Rijeci? Da ovdje među nama, a da to i ne znamo, ne rastu neki slični fanatici koji samo čekaju da postanu osvetnici čim im se pokaže meta koja »vrijeđa Boga i osjećaje vjernika«. Trebaju li zaista Rijeka i Pariz postati isti tako što će HNK Ivana pl. Zajca odglumiti Charlie Hebdo, a slogan »Je suis Charlie« biti preveden na hrvatski – »I ja sam Frljić«? 

  I jesu li jedan satirički tjednik i jedna kazališna predstava, baš kao i njeni autori, vrijedni toga da ih se progoni do fizičke likvidacije, kao najveće zlo u ovom našem, od pamtivijeka grešnom svijetu? I zašto poslenici Božji umjesto da propovijedaju vjeru i šire Dobro uzimaju Njegove ovlasti i dijele pravdu osuđujući, bez suda, u Njegovo ime? Kao da On sam ne vidi i ne zna tko ga huli, tko ga vrijeđa, kao da On sam sve te provokatore stostruko gore ne može kazniti kad god mu se prohtije. 

   Nema sumnje, Oliveru Frljiću i Marinu Blaževiću može goditi to što ih je učeni rektor usporedio s Wolinskim, Charbom i ostalom ekipom, što u njima vidi takav autorski potencijal koji svojom »otrovnom duhovitošću i inteligentnom ironijom« secira hrvatsku stvarnost na onaj neprikosnoveni način na koji su oni rezuckali francusku. I koji jednako i s pravom provocira ovdašnji politički, crkveni i glumištarski establišment nevoljak da se suoči sa svojom prošlošću i sadašnjošću, sa svojim likom i djelom u dramatičnim povijesnim okolnostima, baš kao što je desetljećima »Charlie Hebdo« podrivao i minirao sve religijske kultove. 

  Nisu ni oni koji su inspirirali egzekutore pariškog masakra čitali i iščitavali Charlie Hebdo, sagledavali ga u kontekstu satire koja ismijava svu glupost i svaku tiraniju ma gdje ona bila i postojala. Baš kao što se ni veleštovani rektor riječke Bogoslovije nije udostojio upoznati s autorskim opusom Olivera Frljića, već su mu i nekakvi isječci iz »Hrvatskog glumišta« bili dovoljni za odapinjanje potencijalno smrtonosne strelice pod okriljem riječkog plašta Opusa Dei. 

   Naprosto, hereza Charlie Hebdoa i HNK Ivana pl. Zajca puno je dublja od izrugivanja »njihovom« i »našem« bogu. Baš kao što je rukopis onih koji tvrde da karikaturisti i kazalištarci provociraju, pa im se stoga dogodi zlo, smrt, isti. 

   Svi su oni fundamentalisti.