Sačuvaj me, Bože, hrvatske kulture i srpskog junaštva!

To je prvo što čovjeku padne na pamet nakon što čuje na radiju da se u njegovom gradu ne odigrava nogometna utakmica, već kazališna predstava visokog rizika. Naime, pravaške udruge i njezini članovi, tko god oni bili i kako se zvali imenom i prezimenom, traže da se ona skine s repertoara jer vrijeđa nečije nacionalne i vjerske osjećaje iako je nitko od njih nikada nije ni pogledao ni vidio!

Vječni naivac onda pomisli kako je taj Miroslav Krleža bio pametan čovjek, mudrujući kako se danas jednako ravnopravno nadmeću hrvatsko junaštvo i srpska kultura, s istim dosezima i učincima. I onda te Google demantira! Preciznije, Slobodan Šnajder koji u jednom od svojih intervjua kaže kako u toj Krležinoj frazi »ne postoji ta veza kako se ona izriče u Hrvatskom Faustu«, dakle u njegovoj proslavljenoj drami, već ju je on »kupio« od svoje bake!

I kako sada te iste »pravaše«, koji nikada kazališta nisu vidjeli i koji su se još jednom džilitnuli na autorski projekt omrznutog im Olivera Frljića »Naše nasilje, vaše nasilje«, koje je svoju hrvatsku praizvedbu jučer imalo u Rijeci, napasti Krležom i oksimoronom o hrvatskoj kulturi i srpskom junaštvu, ili, vice versa!? Kada je autor te sintagme, ove godine svim prestižnim nagradama ovjenčani pisac za roman godine »Doba mjedi«, upravo zbog svog »Hrvatskog Fausta« za vijeke vjekova raščistio s tim istim Frljićem koji je, za svoje intendature, tog istog Šnajderovog »Fausta« htio postaviti, nakon desetljeća svehrvatskog prešućivanja, na scenu HNK Ivana pl. Zajca?

I gdje je onda, i u kome greška? U desnim pravašima koji su svojedobno fizički jurišali na taj isti »Zajc«? Ili u lijevim umjetnicima, Frljiću i Šnajderu, koji  nisu uspjeli naći zajednički jezik, pa se mrtvački gledaju preko nišana, žešće nego s onima koji bi ubili i njih, i njihove predstave, i njihova kazališta? I može li nam, k vragu, u svemu tome pomoći Krleža i njegova definicija »salonskih ljevičara« kada više ne možemo biti sigurni kome je možemo pripisati. Njemu, Krleži, ili pak nečijoj babi?

To što je jedno kazalište  i njegov nomen est omen postalo glavnim političkim problemom u suvremenoj Hrvatskoj, posljednjoj članici Europske unije, nimalo ne čudi. Navodni ljevičari, koji to nisu bili već salonski političari, iako su bili na vlasti, nisu se ni mogli ni znali nositi s nasilnim savskim šatorom kojemu se svim silama suprotstavio njegov posvemašnji duhovni antipod, teatar apsolutne slobode. Dok su prvi okupirali ceste sjedeći na plinskim bocama, drugi su im paralelno na pozornici evocirali uspomene na učinke ciklona B.

Da, bilo je to njihovo i naše nasilje. Može li se ono duhovno nazvati nasiljem, jednako je upitno kao i mogućnost da se njime pobijedi ono fizičko. Za to nam nisu potrebni Krleža i floskule o kulturnom junaštvu ovih ili onih, već Slobodan Šnajder. Koji je upravo na stranicama ovih novina svojedobno objavio svoj tekst »Kardinalna greška«. I zbog toga nikada nije mogao postati intendantom HNK Ivana pl. Zajca.

I nisu tada na njega, kao danas na Frljića, jurišali pravaši već ljevaši. I to je to! Njihovo i naše nasilje. Neriješeno, a isti uvijek gube.