Gotovo nevjerojatnom se čini velikodušnost države koja je toliko u stisci da planira povećati porez na kruh, lijekove i knjige i ne libi se male ugostitelje iscijediti do posljednje lipe, a široke ruke predloženom poreznom reformom Ministarstvo financija omogućuje bankama da otpišu desetke milijardi kuna nenaplaćenih kredita!

Može se ministar Zdravko Marić ljutiti na spominjanje Superhika kada pojeftinjuju mrtvački kovčezi a poskupljuje dječja hrana, ali ovakva ni sa čim obrazložena i ni sa čim uvjetovana slijepa ljubav prema bankama dotičnom strip junaku daje dimenzije King Konga. Prva asocijacija na to da će se bankama u 2017. umanjiti porezna obaveza ako otpišu kredite koje su 31. prosinca 2015. svrstali u kategoriju loših, a u portfelju banaka ostalo je 26 milijardi kuna kredita poduzeća i 12,7 milijardi kuna neotplaćenog duga građana, bile su famozne predstečajne nagodbe Milanovićeve Vlade.

Najava da će se na taj način sačuvati radna mjesta, obnoviti proizvodnja i ozdraviti tvrtke pokazala se prevarom, a jedan od rijetkih koji im se suprotstavio, sudac Mislav Kolakušić, proglasio ih je “pljačkom većom od privatizacije”:

– Tajkun je u privatizaciji dobio tvrtku, prodao zemljište, razorio tvornicu i otpustio radnike. Uništio je jednu tvrtku. Ovdje dužnik uništava još 10 tvrtki koje mu moraju otpisati dugove. Jedini novac koji ćete dobiti prema planu restrukturiranja stiže tek za dvije godine. Zbog toga možete samo otpustiti radnike i propasti – tvrdio je Kolakušić zaključivši da je pukim brisanjem dugova Vlada zapravo tek smanjila insolventnost za 11 milijardi kuna.

Davanje “licence to kill” bankama da otpišu kome god i kako god hoće dugove, da to bude stvar njihove poslovne politike i dogovora s klijentima, a da pritom ne moraju ama baš ni sa čim dokazivati da su se na bilo koji način pokušali naplatiti, samo je logičan treći čin legalizacije opljačkanog nakon tajkunizacije i predstečajnih nagodbi kojim će biti uklonjeni posljednji tragovi zločina.

Zašto Plenkovićeva Vlada omogućava privatnim bankama da otpišu milijarde onima kojima su ih olako i s namjerom davali jer su njihovi jataci, a pri tom dijelili unosne bonuse za uspješnost koje sada ne moraju vratiti, a ne omogućuje, primjerice, javnom poduzeću HEP da to isto učini i spasi mnoge građane od dužničkog ropstva? I zašto ostali koji žele otpisati dugove moraju dokazivati da su se pokušali naplatiti odnosno da će otpisom biti manji troškovi od troškova sudske tužbe? Zašto su im banke i bankari draži od njih?

U fikciji televizijskog serijala to bi izgledalo otprilike ovako. Tajkun Mario Kardum dobija kredit kako bi kupio uspješnu tvrtku nakon što je njegov moćni politički prijatelj telefonski nazvao predsjednika uprave banke koji, da bi banci osigurao unosne poslove s državom a sebi debele bonuse, na to pristaje ne tražeći kao garanciju za milijardu kuna kredita nikakav kolateral. Nakon što sav “cash” iz tvrtke bude isisan, ona odlazi u predstečajnu nagodbu i ostaje bez imovine, a sada će, stupanjem na snagu Marićeve reforme, banka tajkunu Kardumu otpisati kredit koji ne može platiti, te za to od države dobiti poreznu povlasticu!

I svi sretni i svi zadovoljni. I sve legalno i sve po zakonu.