Da nepoznat netko iz Amerike, Azije, Afrike ili Australije bane danas u predizbornu Hrvatsku i čuje što govore dvojica glavnih pretendenata na vlast, Zoran Milanović i Andrija Plenković, ne bi mogao sa stopostotnom sigurnošću zaključiti tko je tu lijevi a tko desni kandidat.

Ako bi ih pokušao usporediti s njihovim političkim očevima i njihovim stilom, zbunjenost bi bila potpuna. Milanović je agresivan i prznica poput Tuđmana, lak na obaraču i ne libi se jeziku dati slobodu prije pameti, ne hajući za posljedice. Plenković svojom činovničkom mirnoćom više podsjeća na Račana, gotovo uspavljuje, a iz svakog stava i obećanja progovara odlučno možda. Stoga bi se olako moglo zaključiti da je sasvim svejedno kako će završiti ovi izvanredni izbori i tko će postati premijer, ali tomu nije tako.

Prije svega izbori služe da bi se spriječio monopol na vlast, da bi se kaznilo one kojima smo povjerili da upravljaju našim kolektivnim poslovima i koji su to povjerenje kao i predizborna obećanja iznevjerili. Sasvim je jasno da u nedjelju 11. rujna na izbore izlazimo prekoredno zato što su Oreškovićevu Vladu srušili oni koji su je i formirali, što je rijedak presedan u demokratskim društvima. I to isključivo zbog nečijeg vlastohleplja!

Glavno predizborno obećanje koalicije HDZ-a i Mosta građanima bile su reforme, riječ koju su toliko ponavljali da je postala refren i pticama na grani. Nakon rušenja vlastite Vlade, izostanak bilo kakvih reformi drugi je neoprostivi grijeh onih koji još uvijek upravljaju državom, znatno veći od pravno i moralno diskreditirajućeg nepoštovanja vlastitog potpisa ovjerenog kod javnog bilježnika.

Štoviše, ova vlast je izrazito antireformska, jer je smicalicama ministra znanosti i obrazovanja Predraga Šustara sabotirala jedinu pripremljenu i to presudnu reformu, kurikularnu. A ona je – saznajemo jučer iz medija, zahvaljujući tehničkom ministru koji je, bez da je o tome informirana javnost, javnu raspravu produljio do 15. studenoga – prolongirana i neće eksperimentalno krenuti niti u školskoj 2017./2018. godini! Ako za to Andrej Plenković nije znao, onda je morao javno reagirati i reći da tako nešto kao potencijalni premijer ne odobrava.

Ne samo da se ova vlast lažno predstavljala da je reformska već je i štetočinska te će trebati i dosta vremena i ne malo novaca da bi se sanirale katastrofalne posljedice tsunamija koje su u svojim resorima proizveli HDZ-ovi ministri Predrag Šustar i Zlatko Hasanbegović. Budući da se radi o znanosti, obrazovanju i kulturi, onome što čini duhovnu supstancu nacije, nastavak započetog kulturocida bio bi poguban za generacije koje dolaze.

Bez obzira što više nema onoga tko ih je izmislio, Tomislava Karamarka, koji se čak ni na službenim stranicama HDZ-a više ne vodi kao bivši predsjednik, jedina garancija da se nastavi kurikularna reforma zbog koje se pola Hrvatske diglo na noge je da ministarstvo preuzme Neven Budak. Baš kao što Rijeka nikada neće moći postati europskom prijestolnicom kulture dok je ovog ministra.

Zato, koliko god to ofucano zvučalo, glas za Andriju Plenkovića glas je za Zlatka Hasanbegovića. Naprosto, glasanje na ovim izborima nije samo političko već i civilizacijsko pitanje.