Nije 11. rujan baš sretan dan za izbore, ali ne zbog toga što nemušti SDP u tom datumu vidi pogodovanje HDZ-u, već zato što se te nedjelje obilježava 15. godišnjica terorističkog napada na SAD.

Hoće li 9/11 u Hrvatskoj nekoga politički zaviti u crno, ostaje da se vidi, ali najgora je prognoza status quo po kojem nijedna opcija neće dobiti dovoljno mandata za stabilno i samostalno vođenje države. Stoga je potpuno promašeno i neshvatljivo cmizdrenje s Iblera i prozivanje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za pogodovanje HDZ-u dok istodobno ama baš ništa ne čine iako imaju nebranjenu metu, ražalovanog Tomislava Karamarka i stranku kojoj se dogodio recidiv Ive Sanadera.

U SDP-u se ponašaju kao da je njih snašla »afera Konzultantica« te se, umjesto da napadaju iz svih oružja, brane šutnjom kao da je Zoran Milanović taj koji šuruje s omrznutim MOL-om i ugrožava nacionalne interese. Nije vrag da su se esdepeovci toliko uplašili tog fatalnog 11. rujna pa se za izbornu utakmicu pripremaju kao Ante Čačić za Portugal kukavički čekajući da slabiji i nemoćniji suparnik pokaže sastav i hoće li ga predvoditi Andrej Plenković.

Da u SDP-u misle ozbiljno, već bi sada demontirali ionako raštimani stroj tzv. Domoljubne koalicije, a ne poput razmažene djece plakali zbog, svima je jasno, nebitnih tjedan dana. Ako je toliko dovoljno da ih HDZ sustigne i nadoknadi deset posto prednosti, onda vlast nisu ni zaslužili, a Milanović bolju sudbinu od svog »Twina« Karamarka. Vlast ne pada dva puta kao kruška u krilo, a dva mjeseca i tjedan dana do izbora znamo samo da bi se dobitna kombinacija Milanovića i partnera trebala zvati – Narodna koalicija!

Nakon neformalne ali pobjedničke Kukuriku koalicije te kljunaša čudnovatog imena »Hrvatska raste«, koja se nije dobro primila za tlo, sada bi Milanović do trona s imenom koje evocira na neuspjeli relikt iz prošlosti, Koaliciju narodnog sporazuma. Nije stvar samo u promašenoj simbolici imena već i njegovom sadržaju, jer označiti svoju političku opciju narodnjačkom znači potpuni bijeg od socijaldemokracije kao ustupka da bi se postojećim satelitima privukla iz suparničkog tabora tek varljiva Hrvatska seljačka stranka.

Nastave li tim putem Milanović i društvo pokazat će potpuno nerazumijevanje hrvatske političke stvarnosti koja se u mandatu ove rigidne i neuspješne vlasti artikulirala oko dvije, do jučer marginalne i neatraktivne teme, kulture i znanosti. Najžešći protesti i najveća politička okupljanja koja su na ulice izvela pristojan svijet, bili su motivirani upravo ukidanjem sekularne države, antiintelektualizmom i antiindividualizmom koji prijete rastakanju društva.

Ne shvate li u SDP-u da će se upravo na tim građanskim temama osvajati glasovi stranački neopredijeljenih i do jučer apolitičnih, a prevaga  stvarati na tome tko će biti budući ministri kulture i znanosti, a ne samo financija, onda će ostati slijepi kod očiju i kod izbora saveznika. Za birače više im vrijedi Boris Jokić nego Krešimir Beljak, a za formiranje vlasti kadrovski veći potencijal nudi stranka »Pametno« koja upravo na tom trendu bilježi rast svoje popularnosti i može na svoju stranu privući nekadašnje simpatizere Mosta.

No, da bi se sve to dogodilo i posložilo, potreban je tek jedan preduvjet. Mora se preobraziti Zoran Milanović njim samim.