Četvrt stoljeća hrvatske državnosti, jubilej vrijedan pažnje, ostao je u sjeni Europskog prvenstva u nogometu i groznice subotnje večeri zbog utakmice s Portugalom, Brexita i velikih vrućina. Poluprazna sabornica i glamur za elitu na Pantovčaku možda su i najbolje pokazali za koga je na koncu ova država i stvorena. Nakon 25 godina za narod nigdje nije bilo mjesta, za njega ništa nije bilo predviđeno i organizirano osim jednog metropolskog koncerta. A i što će mu više! Kad već odavno nema kruha, tog je dana ostao i bez igara!

Država u rasulu ni blagdan svog nastanka nije znala proslaviti kako treba i zaslužuje okrugla godišnjica, sve se svelo na paradu jeftinog patriotizma i kiča. Zasmetalo je i tehničkom ministru vanjskih poslova Miri Kovaču što »nema dovoljno zastava u gradu« i što »dućani rade, kao i centri za kupovinu«, pa se požalio kako »kad vani slave dane državnosti, to izgleda puno ljepše«, kao da nam je Dan državnosti trebala organizirati njemačka ili francuska, a ne njegova i Oreškovićeva, Vlada takozvane Domoljubne koalicije.

Iako je na odlasku, Kovač je priprijetio kako se to »ne smije više nikada dogoditi« pa oni koji budu imali sreću doživjeti zlatni pir Republike Hrvatske, neka pripaze da tako i bude. Da ne fali zastava i da shopping centri budu zatvoreni. I ne samo da se saborski zastupnici udostoje doći na svečanu sjednicu čak ako padne i u nogometni vikend, već i da državni vrh osim maskerade ne održi tragikomične govore kao za srebrni jubilej države.

Na Pantovčaku se za Dan hrvatske državnosti govorilo oficijelno i engleski, pa su vjerojatno i nazočni članovi diplomatskog kora ostali osupnuti kada je predsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner parafrazirao Martina Luthera Kinga rekavši kako smo »uspjeli ostvariti san o kojemu je sanjao taj poznati političar«! Kakve veze legendarni sedamnaestominutni »I Have a Dream« američkog svećenika održanog tijekom Marša na Washington 1963. godine ima s hrvatskom državnošću odnosno što mu se to prisnilo u glavi, Reiner nije pojasnio.

Možda mu se od crvenih brda Georgije, o kojima je Martih Luther King imao san da će jednog dana »sinovi prijašnjih robova i sinovi prijašnjih robovlasnika sjediti zajedno za istim bratskim stolom«, pričinila crvena Istra. Ili ga je »država Mississippi, u kojoj vlada nepravda i koja s plamenom tlačenja živi svojim punim bićem, imam san da će se i ta država jednog dana pretvoriti u oazu slobode i pravednosti« asocirala na Dalmaciju ili Slavoniju?

Sanjaricom se pokazala i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kojoj se očigledno žurilo da odjene kockasti dres i sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem bodri javno privatnu reprezentaciju zajedničkog im prijatelja Zdravka Mamića, pa je nakon nešto nemuštih fraza svoje obraćanje naciji zaključila još jednom ponovivši »Vjerujem u te, zemljo moja Hrvatska«. Rečenicu kojom je zaključila svoj inauguracijski govor i predsjedničku prisegu i stihom očigledno inspiriranim Severinom i Thompsonom.

Ni premijer Orešković koji se pakira za Kanadu nije imao vremena ni ambicije da bilo što suvislo komunicira za blagdan države, pa smo na kraju svi zanijemili kada je taj dugi vrući i neželjeni dan završio tako što su Čačićevi izabranici pokazali da su jedino za doma spremni.

I tako nam uništili jedini preostali san za Dan državnosti.