snimio Darko Jelinek
Rasplet kojem svjedočimo nakon šest mjeseci teatra aspurda nema važnosti. Kakav god on bio, morat ćemo krenuti od prapočetka.Uspije li Karamarko u nemogućoj misiji presložiti vlast, sve će se odgoditi tek za koji mjesec. Larpurlartizam u politici, vlast radi puke vlasti, nema nikakvog stvarnog smisla i sadržaja te je ograničenog vijeka trajanja.
Iako se aktualna politička situacija sve više pokušava dramatizirati, ona to nije. Oreškovićeva vlada začeta protuprirodnim bludom već unaprijed je bila osuđena na propast.
Dakle, kako god sve ovo završilo, Karamarkovim opozivom, ostavkom Oreškovića i Petrova, smjenom sve trojice, njihovom pomirbom, pojedinačnim ili kolektivnim samoubojstvom, svejedno, na kraju moramo doći do »Božje čestice« – izbora. Samo oni mogu pokrenuti kritičnu masu za nastanak i okupljanje nove vlasti. Ponovno nas vratiti u život.
Promatrajući sada, ne bez osjećaja mučnine i gađenja, u kakve sve ponore i kloake ljudsko biće može odvesti vlastohleplje, možemo biti sretni što se nije realizirala jedna suluda ideja ovjerena u nekom javnobilježničkom uredu. Da je Hrvatska dobila tripartitnu vlast, ovi dezintegracijski procesi koji su na sastavne dijelove rastavili Domoljubnu koaliciju, Most, a sada i HDZ unutar sebe, zahvatili bi sve političke aktere, praktički svakog od nas, do posljednjeg pojedinca.
I kao što se do posljednjeg daha Karamarko bori protiv Oreškovića i Petrova, a od nedavno i Brkića, a Petrov i Orešković protiv Karamarka, borili bi se u ovoj političkoj areni svi protiv svih dok konačno ne bismo nestali, usisani u nekoj crnoj rupi. I ovaj politički bipolarni poremećaj iz dana u dan naizmjence manično i depresivno pogađa našu psihu pa teško da bismo još neko treće istodobno ludilo uspjeli preživjeti.
Zato ovo čime nas mediji svakodnevno bombardiraju ne treba uzmati srcu. To nije naša stvar za koju se isplati boriti poput reforme obrazovanja, već njihova ljudožderska gozba. Ne, nema nikakve dramatike u predstavi koju gledamo i u kojoj je neizvjesno samo tko će tu biti prvi pojeden i od koga. Premijer od svog prvog potpredsjednika, ovaj od drugog ili će sva trojica na kraju završiti u istom kotlu.
Neće nitko za njima suzu pustiti, uostalom svjesno su se upustili u tu nemoralnu vezu iz čisto interesnih odnosa držeći figu u džepu, pazeći samo da ne postanu prvi magarac. Karamarko je htio biti premijer ali zbog loših izbornih rezultata nije smio. Petrov je to mogao biti ali se nije usudio, pa je Orešković u cajtnotu ni kriv ni dužan dobio bingo. Jedino što im je bilo zajedničko, što ih je svo ovo vrijeme spajalo, bila je mantra koju su kao opijum za narod ponavljali u isti glas, reforme, da bi ih na kraju ubila ta za njih prejaka riječ.
Zato će ova vlada ostati zapamćena tek kao loša tragikomedija. I nema nikakve drame, ovo malo još traje.
Izdržat ćemo i mi do njihovog posljednjeg daha.
