Bandićeva najava kako će imati dovoljno ruku u Saboru sugerira da su on i predsjednik HDZ-a razmatrali i mogućnost formiranja Vlade bez Mosta koja je po svemu sudeći uključivala i prelazak dijela njegovih zastupnika u redove Bandićeve stranke. Dogodi li se to za mjesec, dva dana, kako to najavljuje zagrebački gradonačelnik, dakle do kraja lipnja, u pitanje ne bi bio doveden samo status i položaj Bože Petrova, već i samog premijera Tihomira Oreškovića.

Tomislav Karamarko frustriran je činjenicom što ova Vlada ne provodi program HDZ-a i što on osobno njome ne upravlja kao što je mislio, ostavljajući Oreškoviću financije, a Mostu ostatke ostataka. Nema sumnje da Karamarko sebe vidi premijerom te da u konačnici to jednog dana mora i formalno postati misli li HDZ s njim na čelu dobiti sljedeće parlamentarne izbore.

Karamarko je bliskost premijera Oreškovića i drugog potpredsjednika Petrova, koji su se okrenuli jedan drugom svjesni da bi u srazu jedan na jedan s njim bili pregaženi, doživio kao neprincipijelnu koaliciju uperenu protiv sebe. Oreškovićev brzi rast popularnosti, koji se primaknuo nedodirljivoj Kolindi Grabar-Kitarović, sigurno je osnažio i njegove buduće političke ambicije, a za njih mu je potrebno uporište koje mu u ovom trenutku mogu pružiti samo Most i Petrov koji se ne usudi biti premijer. Karamarku i HDZ-u su, ali i velikim ustima ostalih sastavnica Domoljubne koalicije, neki Mostovi ministri, poput Vlahe Orepića i Tomislava Panenića, crvena krpa.

Najavljena reforma MUP-a o kojoj HDZ nije ni konzultiran, vjerojatno je bila kap koja je prelila čašu. Izostanak burnijih reakcija svjedoči samo da je Karamarko odlučio prijeći na plan B te će pokušati jedim udarcem eliminirati obje muhe koje mu priječe uzeti svu vlast u svoje ruke.

Hrabrosti za prijevremene izbore dok je SDP bio u procijepu nije imao. Sačekao je vlastiti reizbor te će, paralelno s učvršćivanjem stranačkih pozicija do Općeg sabora HDZ-a 28. svibnja, pokušati tihi udar na Oreškovića i Petrova. U pomoć mu je pohitao novi saveznik Milan Bandić koji takvu promjenu vlasti eufemizmom zove preslagivanjem vladajuće koalicije. Bez obzira što se na taj način drastično mijenja volja birača iskazana na izborima.

Postavlja se pitanje jesu li parlamentarni izbori i izborni zakoni uopće potrebni kada se njihov rezultat u konačnici može do neprepoznatljivosti promijeniti takvim političkim inženjeringom. »Preslagivanje« dakle nije ništa drugo do li falsificiranje onoga što je verificiralo Državno izborno povjerenstvo. I uvjerljivo je onoliko koliko i odbacivanje dokaza prikupljenih protiv Milana Bandića od strane Županijskog suda u Zagrebu mjerama koje je taj isti sud odobrio!

Ili netko možda misli da su preslagivanje vlasti i sudski proces protiv Bandića na neki način povezani?