Svojom pobunom hrvatski studenti i studentice razotkrili su slijepu pjegu tranzicijskih vlasti koje ne podnose da mase misle autonomno i postavljaju političke zahtjeve izvan etabliranih mehanizama »socijalnog dijaloga« i »političke kulture«…

Napisano je to prije sedam godina na ovom istom mjestu, u ovim istim novinama, nakon što su nakon pet tjedana studenti prosvjednici prekinuli blokadu zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Te 2009. godine borba za besplatno obrazovanje, ujedno pobuna protiv režima i establishmenta, povezala je studente i profesore diljem Hrvatske koji su nezadovoljni nedostatkom djelotvornih institucionalnih formi pribjegli za demokracijom neposrednog tipa ne bi li nenasilnim preuzimanjem fakulteta ostvarili svoje legitimne političke ciljeve.

Danas kada ponovno svjedočimo plenumima na Filozofskom nakon pokušaja nametanja suradnje s Katoličko-bogoslovnim fakultetom, pod pokroviteljstvom nekadašnjeg prodekana a sadašnjeg rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa, inače predsjednik Sinodalnog vijeća Starokatoličke crkve i njegovog nasljednika na mjestu dekana FFZ-a Vlatka Previšića, jedino glavna tema rasprave masovno posjećenih plenuma nije ista. To što se ne raspravlja o pravu svakoga u ovoj zemlji na besplatno školovanje, već o nasilnom pokušaju klerikalizacije Filozofskog, u društvu koje u svakom pogledu pod ovom vlašću prestaje biti sekularno, samo daju na težini aktualnim događanjima u usporedbi s onima iz 2009. vođenih motom »Jedan svijet, jedna borba«.

Tim veća je i odgovornost studenata i profesora suočenih s inercijom sveučilišnih karijerista koji su šutke prihvatili taj protuprirodni brak u koji bi znanost i dogma trebali stupiti kako bi se institucionalno pokušala ukinuti i razlika među njima. Ta »suradnja«, kako eufemistički pokušavaju taj blud prikazati njegovi autori, ne libeći se smjenjivati čak i prodekanice koje mu se suprotstave, sasvim izvjesno stavljao bi u podređeni plan studente Filozofskog ne samo za školovanja, već pogotovo prilikom traženja posla.

U zemlji u kojoj će se uskoro i za posao čistačice tražiti krštenica, ne može se zamisliti da onaj bez nje, ili nedaj Bože, ateist, može predavati vjeronauk u školama. Čak da i s najvišim ocjenama završi studij religijske pedagogije i katehetike, za posao vjeroučitelja treba mu potvrda vjerskih vlasti, tzv. kanonski mandat, dok bi studenti KBF-a nakon diplome uz to mogli bez problema predavati, recimo hrvatski jezik.

Prisjetimo li se da je 2012. godine nadbiskup zagrebački Josip Bozanić antropologiju, znanost koja je i smjer na FFZ-u, proglasio krivom za sve društvene nedaće, a za ovaj Usrks novinare, od kojih je nemali broj studirao upravo na tom fakultetu, prozvao zlodusima, da bi jedan od njih nakon takve logističke pripreme bio fizički napadnut, jasno je da se iza »suradnje« krije sveopća klerikalizacija društva kojoj je cilj pokoriti i visoko obrazovanje.

Ako je prije sedam godina studentski bunt prvenstveno bio motiviran neoliberalnim tranzicijskim vlastima, onda nam »Jedan svijet, jedna borba« danas nalaže razotkrivanje slijepe pjege religijskih vlasti. Borba se nastavlja.